Kako je kiša spasila Njegoša

Vatra je krenula, ide ka gore, ka grobu, a tamo Njegoš spava (Screenshot / YouTube)

Gorjela je Crna Gora. Opet. Prvi put gorjela je šuma na nekoliko mjesta, plamćela su brda, i to je jedva ugašeno. Kad se zapali ekološka država, a zelena gora crni dim ispušta, rezultat je Crna Gora.

I bi mirno nekoliko dana. Sunce je žarilo, ali niko nije palio. Političari su povremeno palili narod, ali prave vatre nije bilo.

Nije prošlo mnogo, kad ono opet – požar!

Ovoga puta nije ni primorje, nisu brda, ni ono malo ravnice. Ovoga puta gori Lovćen. Uzbuna. Opštenarodna.

Tad je počela nelagoda. Vatra je krenula, ide ka gore, ka grobu, a tamo Njegoš spava. Tako kažu, tako se pjeva. Ako se analizira taj stih, Njegoš je ili zamrznut kao Volt Dizni (iako je to zabluda), ili je besmrtan. Vatru pjesnici ne zanimaju. Ide ka vrhu. Ne pita. Vjetrovi raspiruju, baš kako ne treba.

Može li pjesnik da izgori?

Panika. U svima nelagoda. Pitaju se: “Što ako…?”, a niko ne smije da izgovori, da dovrši rečenicu, misao svima prisutnu u glavi. Kako da formulišu pitanje, da li je bolje reći da će da izgori Lovćen, ili da će da izgori Njegoš? Opasno su se dvoumili.

Poznato je da rukopisi ne gore. Ali – Njegoš!? Može li pjesnik da izgori? Da li može vladika da plane? Gore li isključivo materijalne stvari, ili može i duhovno da izgori? Njegoš da izgori, e to bi vatra bila. U toj žestokoj vatri bilo bi i književnih odrednica i pravila, ali i velike istine. Njegoševa poezija je dokazano zapaljiva ako je koriste zlonamjernici i političari. Ali njegovoj poeziji ni političari ni vatra ne mogu ništa. Vrhunski stihovi su sami sebi odbrana. Ne, rukopisi ne gore.

Fotografija vatrogasca Marka Popovića koji slavi kišu na Lovćenu istovremeno izaziva divljenje i sramotu

Ljude je bilo sramota od mogućeg ishoda. Pukla bi bruka – izgori Lovćen. Institucije bi krivile vjetar i slučajnosti, neće sebe okriviti sigurno. Dok građani gledaju požar preko ekrana, kritikuju i mudruju, vatra ne časi časa. Penje se uz Lovćen brzinski, kako nijedan osvajač do sad nije jurišao, a bilo ih je. Svaki put se žestoko branio Lovćen, skoro do posljednjeg Crnogorca, a sad da tako lako plane i pa’ne Lovćen?

Svi se danima prave pametni, daju savjete, gradonačelnici sa svitom obilaze mjesto požara. Presijavaju se na suncu njihova skupocjena odijela, oni upiru prstom u šumu, nešto govore poslušnima oko sebe, ali sve je to poza za dnevnik. Vatra nema intermeco, ne zna što je epp i pauza, samo nastavlja dok političari vijećaju što da se radi dalje.

Već su jednom zvali Brisel u pomoć, pa su iz Evropske unije rekli da će se javiti čim se usaglase oko pomoći, da treba da razmotre predlog i opcije. Drugim riječima, požar čeka birotkratiju. Zvali smo i NATO, ali kako da objasnimo da nismo zvanično napadnuti sa strane, a da nam treba pomoć, helihopteri i avioni?

’Kanaderi’ s čašama punim vode

Kako da objasnimo NATO paktu da su nam potrebni njihovi kanaderi da odbranimo Njegoša? Ako pitaju za Njegoša, ko je taj čovjek na vrhu brda, otkud on tamo i zašto toliko insistiramo na pomoći zbog jedne osobe, kako njima objasniti da „izgore nam duhovno“? Bitni su aerodromi, baze, mostovi, pruga, škole, bolnice i saobraćajnice, a koga briga za jednog jedinog čovjeka, pjesnika, vladiku, koji je umro davno? Zašto bi to zanimalo dežurnog birokratu?

Kako bi im tek objasnili foru da Cetinjani konobarima tepaju “kanaderi”. Pritisla je narod velika nemaština, pa se nakon kafe u kafiću naručuju isključivo čaše česmovače. Konobara koji na tacni nosi samo pune čaše vode zovu kanader. Autoironija.

Ipak je bilo građana koji su išli da gase. Nosili su od alata što stignu, od obične lopate do aparata za prskanje loze napunjenog vodom. Bilo je dirljivo vidjeti primjer solidarnost i koliko im znače ne samo Lovćen i Njegoš, nego i svako drvo.

Danima su se borili sa vatrom – i vatrogasci, i građani. Išli su dotrajalom mehanizacijom i tehnikom protiv onoga što u dnevniku isforsirano zabrinuti voditelj zove “vatrenom stihijom”. Baš kad su svi vatrogasci bili crni u licu, što od umora, što od gareži, počela je kiša.

Njegoš je spašen. Lovćen je odbranjen. Svi su odahnuli. Vatrogasci su slavili. Išli su gradom u koloni vozila, pritiskajući sirene, da proslave kao svatovi kad dovode mladu.

Vatrogasci – potplaćeni heroji

Imali su što da slave, požar je ugašen. Ali, apsurdno je da vatrogasci slave kišu, a narod slavi vatrogasce. Jesu oni heroji, idu u vatru zbog male plate, bez pomoći iz vazduha, jer nema helihoptera i kanadera, ali ruke nisu dovoljne. Kiša im je pomogla više nego što im često sama država izađe u susret. Vatrogasaca se treba sjetiti i kad požara nema.

Fotografija vatrogasca Marka Popovića koji slavi kišu na Lovćenu istovremeno izaziva u posmatraču divljenje i sramotu. Dokaz da smo prepušteni nevremenu, dovedeni u situaciju da se nadamo čudu s neba. Dok nas od vatre kiša spašava, sudbina će nam zavisiti od natprirodnih pojava, a ne od stručnosti onih na vlasti. Ostaje nam da prizivamo kišu, kao Indijanci.

Na crnogorske vatrogasce može se primijeniti izjava Vinstona Čerčila o pilotima koji su branili Veliku Britaniju u Drugom svjetskom ratu:

“Never was so much owed by so many to so few.” Ili: “Nikada toliko puno ljudi nije dugovalo toliko mnogo tako maloj grupi ljudi.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike BLOG
POPULARNO