Prošlost zna biti gadna kad se iznenada pojavi iza nekog ugla, gdje je najmanje očekuješ, pa odvali bolni šamar. Bit će da je takav osjetila poznata splitska pjevačica Meri Cetinić nedugo nakon što je putem Facebooka reagirala na premještanje spomen-ploče HOS-a s natpisom “Za dom spremni” iz Jasenovca u obližnju Novsku. Taj kompromisni čin hrvatske Vlade, uklanjanje ploče s grbom HOS-a na kojem je ustaški pozdrav, splitska je pjevačica – za čije političke naklonosti mnogi u Hrvatskoj dotad nisu znali niti marili – prokomentirala vrlo gnjevno.
Iskopana mrska snimka
“Sramotan dan za Hrvatsku! Dizati ploču svojih branitelja s mjesta gdje su poginuli jer su bili spremni obraniti svoj, naš dom! Jer to traže oni koji su ih ubili! Sramimo se umjesto svih onih koji su pokleknuli pred takvom ucjenom”, napisala je pjevačica ovom dijelu svijeta dotad mahom poznata po prekrasnoj mediteranskoj baladi Samo simpatija i pratećem vokalu u nezaboravnoj rejčarlsovskoj pjesmi Vjeruj u ljubav Olivera Dragojevića. I sve bi u vezi s tim statusom ostalo između Meri i njenih prijatelja da Facebook nije visokoprotočni medij i porozna mreža kroz koju se nezamijećene ne mogu provući ni najtričavije opaske, pa tako ni usputni osvrt jedne staromodne i nimalo ekstravagantne pjevačke dive.
Netko s masivnim pamćenjem, ponešto zluradosti i osjećajem za kozmičku pravdu sjetio se kako je Meri nekoć davno pjevala drugačijim tonom, pa se taj virtualni rudar spustio u duboko okno YouTubea i otamo iščeprkao jednu staru snimku, koja je poput nezvane, a znane i odavno neviđene gošće banula splitskoj pjevačici na fejsbučki zid i pred savjest. To što je neznani internetski rudar iznio na površinu bila je snimka pjesme “Poziv u borbu”, negdje iz sredine sedamdesetih.
Ona koja se danas ljuti i sablažnjava nad premještanjem ploče s ustaškim pokličem onomad je u pjesmi kojom se slavilo Tita i partizane pjevala ove stihove: “Bježe N'jemci, bježe i ustaše, / Crne horde sve se Tita plaše. / On je heroj kome nema para, / iz grupica on armiju stvara…”
Ideali u ilegali
Često se u proteklih 20-ak godina događalo da takve crvene sjenke iskoče pred ljude kad se reflektori prošlosti upale iza njihovih leđa. No, farsa je veća ako pokušaju pogaziti tu sjenku, baciti se na nju ili joj naprosto uteći, premda je to nemoguće sve dok je taj prokleti reflektor iza leđa baca ispred njega ili nje. Splitska pjevačica ozbiljno se naljutila zbog jutjubovske iskopine smjesta izložene u gotovo svim medijima, pa se javno potužila na maltretiranje tražeći da je puste na miru. Priznala je da je pjesma bila snimljena za neku prigodnu emisiju uoči Dana mladosti, a svoj mladenački rodoljubni čin pravdala tvrdnjom da “u to vrijeme nije znala ni tko joj glavu nosi”. Ukratko: dani mladosti – dani ludosti. I još je na koncu zavapila: “Pustite me na miru, ja s tom ideologijom nemam nikakve veze.”
Istina je da je Meri Cetinić u ono vrijeme bila mlada pjevačica moćnog glasa. A također je istina da su u ono vrijeme gotovo sva čuvena estradna grla bar jednom pustila glas u slavu Tita, Jugoslavije i(li) Partije. Sama zemlja i njeni ljudi, pa kako onda ne bi i pjevači, u međuvremenu su skrenuli s puta s kojeg su se prethodno zaklinjali da nikad skrenuti neće. Jugoslavija je nestala, estrada je opstala. Došlo je vrijeme da se nekadašnje skrivene ideale izvuče iz ilegale i da se one nekoć uzdignute potiho pošalje tamo.
Osam puta odbio pjevati Titu
Svačija prošlost, pa i onih najbezličnijih, negdje je zapisana. Nekome u partijskoj knjižici, pa poslije u stranačkoj iskaznici. Nekome u arhiviranoj obavještajnoj bilješci, a nekome je bogme zakopana na YouTube ili okačena na Facebook. Proteklih četvrt stoljeća bilo je doba ne samo političke i ekonomske nego i individualne, karakterne tranzicije. Ima stoga Meri pravo ljutiti se što joj guraju pod nos neku staru snimku – ta ljudi s vremenom dozrijevaju i mijenjaju se, svatko za sebe i na svoj način, a ideali pritom bivaju naročito kvarna roba. Farsično je jedino što se zbog premještanja ploče opterećene ustaškom hipotekom javno razgnjevila pjevačica koja je prije svoga okretanja ploče pjevala kako “bježe N'jemci, bježe i ustaše” te kako se “crne horde Tita plaše”.
Osim toga, nije bila jedina, a ni jedna od malobrojnih. Dirljive ili, pak, borbene vokalno-instrumentalne laude Jugoslaviji, Titu, partizanima i Partiji pjevali su i Đorđe Balašević, Zdravko Čolić, Oliver Dragojević, Novi fosili, Srebrna krila, Indexi, Neda Ukraden, Korni grupa, YU grupa, Zlatko Pejaković, Tereza Kesovija, Lepa Brena, Doris Dragović, Zlatko Pejaković, Dubrovački trubaduri, Krunoslav Slabinac… Od estradnih velikana nedostaje tek Mišo Kovač, za koga legenda kaže da je osam puta odbio pjevati Titu.
I treba biti pošten, pa reći – nije pjevanje Titu, partizanima i Jugoslaviji većini pjevača bio umjetnički kredo na način kako je to danas, u drugom kontekstu, pjevanje Bogu i domovini kredo Marka Perkovića Thompsona. U ono vrijeme – valjda je takvo bilo nepisano pravilo – pjevači bi snimili pjesmu-dvije u tom rodoljubno-revolucionarnom tonu, tek da ih se pusti na miru, pa da potom mogu pjevati po svome. Ispade, međutim, ponavljanjem prošlosti kao farse, da Meri Cetinić još i danas mora iskati da je puste na miru jer – kao što kaže u svojoj mnogo poznatijoj pjesmi od ove o Titu – “davno je, davno bilo to…”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera