Prsti često znaju biti brži od pameti, posebno na društvenim mrežama kada iznervirani tuđom glupošću znamo reagirati tako da nam poslije bude loše u želucu pa bi najradije da u zemlju propadnemo od stida. Tako je to kad zanemariš onu osnovnu definiciju za sve te facebooke, twittere, instagrame koja glasi: „Ne piši ništa što ne bi mogao zamisliti objavljeno na jumbo plakatu uz tvoju veliku sliku“. Većina korisnika pogriješila je barem jednom, posebno oni nevični temeljnim internetskim vještinama i mogućim dosezima njihovih objava koje u čas postanu viralne.
Među takve ne spada don Mili Plenković. Župnik u gradu koji se diči najstarijim građanskim kazalištem u Europi, prvim na starom kontinentu koje je podjednako služilo i bogatoj vlasteli i sirotinjskim težacima, veteran je korištenja Facebooka. Gotovo rutinski je tamo don Plenković objavljivao postove, sipajući munje i gromove na sve strane. Repertoar je sličan onom kojeg se drži po mržnji glasoviti sisački biskup Vlado Košić: malo Srba, malo komunista, malo antikrista. I sve tako redom plus razuzdani turisti koji u ljetnim mjesecima okupiraju Hvar šireći Sodomu i Gomoru, pa župnik ne može na miru usnuti.
Osim toga, don Plenković mora biti u skladu s vremenom, s obzirom da je predstojnik Katehetskog ureda hvarske biskupije, što znači da je najodgovornija osoba za odgoj i poučavanje vjere, što hoće reći da bi mu odnos s djecom trebao biti posebno važan, a danas je teže na ulici pronaći deset kuna nego klince bez profila na nekoj od društvenih mreža.
Zadnji javno vidljivi post
E, upravo takav don Plenković zatvorio je profil. Nema ga više. Ili ga je ugasio ili ga je ostavio vidljivim samo najužim prijateljima. Zadnji zabilježen post glasio je ovako: “Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno obzirom na more laži što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve mrzi laž (Jahve mrzi lažljivi jezik Izr 6, 16)”
Rutinski, dakle, ništa posebno drukčije u odnosu na ono što je ranije pisao. Možda malo izravnije, ali u principu to je – to. Otišao je još jedan koji je mrzio Hrvatsku, a to Bogu ne može biti mrsko. Naprotiv, vjerojatno je i on gore na nebu otvorio bocu najboljeg misnog vina i nazdravio dolasku starog partizančine.
A onda, umjesto očekivanih komentara pastve koja pada ničice pred ovakvim tumačenjem kršćanstva i zahvaljuje Bogu koji im je podario mudrog Don Milija da stoluje baš u njihovoj župi – šok i nevjerica! Salve napada koji kao da ih je pisao osobno Sotona: da je uvrijedio Crkvu, da bi mu bilo bolje da pročita što piše u Bibliji, da su svi ljudi djeca božja, da bi trebao skinuti mantiju i ispričati se obitelji, da bi trebao ljubiti bližnjeg svoga a ne zazivati njegovu smrt, da je ovo širenje mržnje skandalozno, da ga treba isključiti iz crkve, da je katotaliban, do tek pokojeg, jako rijetkog, izraza razumijevanja za Plenkovićeve lamentacije i to isključivo u smjeru da se „vjerojatno krivo izrazio“.
Nije, međutim, problem u „krivom izražavanju“. To je, uostalom, rekao i sam don Plenković objašnjavajući novinarima što ga je snašlo. “Radovati se nečijoj smrti nije uobičajeno, ali može biti ako netko, primjerice, puno pati. U ovom slučaju je to zato jer netko radi štetu, pa sam sebi kažeš: Hvala ti Bože što ga više nema. Ne vidim ništa loše u mojoj objavi. Po meni je on činio zlo, i to sistematski, a ima i puno tekstova koji to dokazuju”, rekao je don Mili Plenković.
Kriv što je Židov
Napisao je zapravo ono što dobar dio crkve i sadašnje vlasti misli o Goldsteinu koji je za života bio sve ono što većina u tim institucijama manje ili više glasno prezire. Goldstein je, za početak, bio Židov, a Židove se ovdje gleda tek nešto malo bolje nego Srbe. Potom, bio je partizan i nije se toga stidio. Štoviše, napisao je izvanrednu knjigu „1941. – godina koja se vraća“ koja bi trebala biti obavezno štivo ne samo za školarce, nego i puno šire u kojoj je detaljno ispričao sudbinu svoje obitelji u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, precizno uspoređujući to razdoblje s današnjim tendencijama reustašizacije društva u čemu je baš uloga crkvenih i HDZ-ovih jastrebova izuzetno velika.
Goldstein je bio i izrazito uspješan filmski scenarist, pa još uspješniji izdavač i, što je posebno zanimljivo, prvi predsjednik prve stranke osnovane u Hrvatskoj krajem osamdesetih – Hrvatsko socijalnoliberalnog saveza s kojim se oštro suprostavljao autoritarnim tendencijama vladavine Franje Tuđmana. Godine 1993., zajedno s još petero intelektualaca (Ivo Banac, Krsto Cviić, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec) napisao je Tuđmanu otvoreno pismo „Vrijeme je za odlazak“ pozivajući ga da, prvenstvo zbog politike koju je vodio prema Bosni i Hercegovini, ode s mjesta prvog čovjeka države. Naravno da ga ovaj nije poslušao, ali je zato radio sve da ga marginalizira, ali upornog i marljivog Goldsteina tako nešto nije omelo da i dalje nastavi po istom liberalnom obrascu i bude među prvima koji su otvarali granice prema Srbiji i širili ideju dijaloga kao ključnu za mir na prostoru bivše Jugoslavije.
Puzajući antisemitizam
Kad je ovaj, vjerojatno zadnji veliki hrvatski intelektualac, umro prije nekoliko dana doživjevši 90. godinu, premijer je obitelji poslao sramni izraz sućuti od tek jedne rečenice koja je toliko štura i hladna da se ne može nazvati niti kurtoaznom. Na sprovodu se nije pojavio nitko od čelnih ljudi iz državne vlasti ni iz Katoličke crkve.
Muk koji je odzvanjao glasno je poručivao ono što je don Plenković koji dan kasnije napisao, baš kao i cijela horda po internetskim forumima s kojih je sijala mržnja nalik ovu koju smo za vikend čuli s Hvara. Tolika mržnja da su čak i desni portali koji inače služe za iživljavanje nad „mrziteljima svega hrvatskog“ prepoznali puzajući antisemitizam koji se valja iza cijele priče pa odlučili ne dopustiti komentare ispod vijesti o Goldsteinovoj smrti.
A Plenković? Jedan je napisao što je napisao i tako osramotio crkvu kojoj služi, a drugi je napisao otužni izraz sućuti, pa tako osramotio državu koju vodi. Vidi se da su rođaci!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera