Boško Buha bh. političkog ratišta

Bez ikakvih zasluga, političari postaju 'holivudske filmske zvijezde' (Reuters)

Nedavno je vladika Grigorije govorio o tome kako se na Balkanu, pa tako i u Bosni i Hercegovini, političarima pridaje preveliki (medijski) značaj, a da oni tu (i takvu) pažnju ne zaslužuju. Nije on to direktno rekao, ali se iz konteksta moglo jasno zaključiti. Suština je nekako u tome – da je politika, pogotovo s našim političarima, precijenjena.

Njegove riječi su me natjerale na razmišljanje. Stvarno, čovječe – zašto mi moramo, svaki dan i svaku noć, da slušamo, pa i gledamo, toliko izjava, komentara, prepucavanja, optuživanja, podmetanja, laži, a i drugih “visokoumnih” misli bez ikakvog smisla i sadržaja? Od ljudi koji nemaju nikakvih (značajnih) rezultata. Vidimo kakvo je stanju u državi, zdravstvo i obrazovanje, kolike su plate i penzije, i uopšte, standard i kupovna moć, broj zaposlenih i nezaposlenih, ali i broj onih koji su otišli u inostranstvo ili se spremaju.

Pošto mi je to (na neki način) posao, pratim sve dnevnike i primijetio sam da je najviše vremena u informativnim emisijama posvećeno bh. političarima iz prvog safa (a i onih drugih, na nižim nivoima). To su Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić… Kad čovjek analizira zbog čega su oni toliko bitni i šta su korisno uradili, može samo primijetiti formalnu komandnu odgovornost, ali u mirnodopskim uslovima. Iako se ponekad čini, iz njihovih izjava, da je u pitanju “ratno stanje”. Naprimjer: “Dodik je prešao crvenu liniju”, ili “Ako ne prođe naš izborni zakon, to znači da Bosne i Hercegovine nema”, ili “Odbacivanje tužbe u vezi organizacije referenduma u Republici Srpskoj je poraz političkog Sarajeva”…

Politička granata o ‘okupatorima Podrinja’

Najbolje je da prepustim vama da pogodite koja je čija izjava, a i postavljam pitanje – znaju li ti ljudi koja je ustavna uloga članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Da je to uređena država, oni bi davno zamrznuli članstvo u stranci i ne bi bilo sukoba interesa, ali i nelogičnosti koje su nespojive s funkcijom koju trenutno obavljaju. Zašto mi to moramo da slušamo? Valjda u strankama postoje glasnogovornici, koji saopštavaju stavove po određenim pitanjima, jer javnost ne mora i ne može znati u kojoj se od uloga pojavljuje svaki od njih pojedinačno, a to je klasično obmanjivanje glasača i birača.

Naravno, cilj takvih i sličnih izjava (koje su potpuno prazne, jer nemaju sadržaja) je da se proizvede lančana reakcija, pa ćemo danima svjedočiti međusobnim prepucavanjima iz svih oružja, najčešće rezervnih igrače, koji su specijalno obučeni za takve bitke koje treba da odvuku pozornost od puno važnijih pitanja (recimo ekonomskih), ali i da drži stalnu napetost i fokus na glavnim akterima ove političke farse. Tako oni, bez ikakvih zasluga, postaju “holivudske filmske zvijezde”.

Svi su majstori isprazne retorike, a Milorad Dodik je nenadmašan. On je Boško Buha bh. političkog ratišta, jer dobro zna da se bomba “kašikara” aktivira u tri sekunde (nakon što joj izvučeš osigurač), nekoliko minuta traje da se raziđe dim, a zatim – u tom šoku, svi zaborave gdje, kad i zašto je pala  (narod je kratkog pamćenje), ili, neka nova, odvuče pažnju na drugu stranu. Tako da je politička granata o “muslimanima okupatorima Podrinja”, ma kako bombastično zvučala, već pala u zaborav. Ne zbog sadržaja, nego zbog subjekta koji ju je izgovorio. Jer, on svašta priča, ali su rezultati mršavi (prodaje ništa, nažalost, mediji kupuju, a javnost se zabavlja).

Tako da je Dodik apsolutna zvijezda bh. medijskog prostora, i to je ono što najviše zbunjuje. Ali, samo na prvi pogled, jer njemu niko ne može osporiti da je majstor političkog marketinga, a ima i “najdužu klupu” rezervnih igrača, ili, bolje je reći, “glasnogovornika” (Nenad Stevandić, Nikola Špirić, Petar Đokić, Staša Košarac, ali i Željka Cvijanović), koji, po potrebi, ulijeću na crveni tepih, direktno pod reflektore, u ulozi koja je unaprijed određena i limitirana. Oni su predsjednikovi ljudi i njihova politička sudbina je, za razliku od predsjednika, upitna. Kratko rečeno, nemaju karizme.

Na drugoj strani imamo Denisa Zvizdića, aktuelnog predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, koji pomalo podsjeća na svog kolegu Andreja Plenkovića iz Hrvatske. Kad gledate njegov javni nastup, stalno imate utisak da je izjavu naučio napamet, a ono što nije naučio vješto izbjegava. I sve je to tako dosadno i nezanimljivo. Zato nije jasno otkud tolika medijska pažnja ako stalno ponavlja iste stvari, a mi ne vidimo da se one pomiču naprijed…  Slično i s premijerom entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Fadilom Novalićem, koji ni po čemu ne zaslužuje toliko zanimanje medija.

Proizvodnja mržnje i podjela

Recimo, ja bih radije slušao i gledao političke komentatore koji imaju šta da kažu ili demistifikuju, međutim, njima se ne daje dovoljno prostora. Neki od njih, hiruški precizno, analiziraju političku i ekonomsku bh. stvarnost i od tih ljudi se može nešto saznati, ako im se pruži prilika.

I sad zamislite nemoguću situaciju da takvi ljudi obnašaju vlast (naprimjer, da čine predsjedništvo države) – da li bili bolji od ovih trenutnih koji su zauzeli medijski prostor, istina, u finim odijelima i kravatama, potrošili vrijeme i sredstva, a da nas nisu pomakli, ni za milimetar, naprijed. Naravno, neko će reći – neka se kandiduju i izađu na izbore, ali zar bilo ko normalan misli da su ovi postojeći izabrani na pravednim i fer izborima. Oni su već čevrt vijeka zaposjeli medijski prostor, kobajagi svađaju se, spinuju i manipulišu, kupuju glasove i mandate, a građani tapkaju u mjestu.

Ne može ih čovjek više očima gledati i ušima slušati. Uvijek isto… Recikliranje starih i potrošenih priča, bacanje oglodanih kostiju gladnom narodu, zaglupljivanje i zavađanje (proizvodnja mržnje i podjela). Nejasno je samo zašto su mediji saučesnici u tom zločinačkom podhvatu. Meni je puno zanimljivije slušati vladiku Grigorija, reisa Kavazovića, kardinala Puljića, biskupa Komaricu, ali i druge koji imaju šta da kažu. Ili, neke privrednike, koji su iz ničega napravili nešto pomena vrijedno. Svojom vlastitom glavom, rukama i prama. Ili umjetnike koji su, i u nemogućim uslovima, stvorili djela  prepoznata u Evropi i svijetu. Ili sportiste, koji skoro bez ičije pomoći ostvarju vrhunske rezultate.

Najbolji primjer za to je Elmedin Konaković, aktuelni premijer Kantona Sarajevo – kada je bio sportista, nismo ni znali ko je on, jer to medijima nije bilo zanimljivo, a sad ga gotovo svaki dan gledamo na televiziji kako nemušto objašnjava otkud toliki problemi u Kantonu: sa prevozom, vodom, zdravstvom, obrazovanjem. Znači, kad je imao rezultate, bio je nezanimljiv, a kad ih nema, zauzima medijski prostor i tako se manipulativno stvara pozicija za novi mandat.

Recitacija ili monolog?

Što govori da treba promijeniti percepciju i u medije dovesti ljude koji imaju rezultate i šta da kažu. Javnost treba da vidi da nije sve tako crno i da to može puno bolje ako se ozbiljnim radom i trudom dostižu najviše standardi u zdravom demokratskom društvu. U kojem se niko neće poistovjećivati s potrošenim i proskribovanim političarima, već sa pravim herojima države koja očigledno ima teške strukturne probleme… I u kojoj, toplo se nadam, nećemo više morati da slušamo Marinka Čavaru, predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, koji dođe na televiziju i hladno izjavi da mu se čini da ga neko prati i da mu je “život ugrožen”, a da je to sve što on može da kaže.

Ne znam da li u pitanju paranoja ili politička manipulacija, niti je to važno, ali takva vijest nije za televiziju. Postoje institucionalni načini rješavanja problema i otklanjanja sumnji, a ne da jedan skoro bezlični političar pridaje sebi važnost u ionako naelektrisanoj atmosferi krize vlasti (ili koalicije) i ispraznog međusobnog optuživanja i preigravanja koja građanima nanose nemjerljivu štetu.

Ili slučaj Fahrudina Radončića, lidera Saveza za bolju budućnoat Bosne i Hercegovine i koalicionog partnera na svim nivoima vlasti, koji nikako da se odluči da li je pošao i došao, i odvlači medijsku pozornost poznatom dilemom iz Audicije “hoće li recitaciju ili monolog”. Politika je mnogo ozbiljnija stvar da bi njome manipulisali prosječni igrači, pogotovo oni koji su stekli svoje bogatstvo na kontroverzan način.

Samim tim, valjda i ugled u postratnom i tranzicijskom društvu. Koje će, možda, jednog dana, biti demokratsko. I u kojem će svi imati jednake šanse i mogućnosti. Pristupu finansijskim sredstvima, grantovima, projektima, ali i medijima. Do tada, bit ćemo osuđeni na negativnu selekciju – na mediokritete koji upravljaju našim životima.

Za nas nije toliko važno, ali naše porodice zaslužuju više i bolje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera