Kamen na srebreničke majke im nećemo halaliti

Ili ćemo biti hrabri i odvažni, ili će naše stranice u udžbenicima historije biti odbrojane, piše autor (Arhiva)

Između kamena koji je bačen na Muniru Subašić i opštinskog pokroviteljstva manifestacijom na kojoj će Ljiljana Bulatović, o jednom trošku hvaliti ruske dobrovoljce i negirati genocid u Srebrenici, postoji jasna veza.

To je nit koja spaja ono što vladajuća struktura negatora genocida u entitetu Republika Srpska misli, te ponekad i izgovori, te ono što N. N. lice kojeg vole zvati ‘neodgovorni pojedinac’ učini direktno – na terenu, u susretu sa žrtvom.

Jednostavno, narod može misliti šta hoće, ali da bi uradio ono šta hoće – kad se u tom postupku krije mogućnost da bude kažnjen, mora imati jasnu poruku nekoga da predviđena sankcija neće nastupiti.

„Tradicionalno, počinje sezona negiranja genocida“, kazao je jedan od najvećih živućih pisaca ovih prostora, Faruk Šehić. Istina, a na nama je da li biramo da šutimo, te da li kad govorimo – biramo da to bude sažaljevanje samih sebe ili odlučno ustajanje da se borimo za ono što smatramo pravednim.

Instrument relativizacije

Sa porazom na posljednjim lokalnim izborima 2016. godine u Srebrenici, ‘demokratskim procesom’ je završeno uspostavljanje činjenica na terenu koje su od aprila 1992. godine do jula 1995. godine bile dio organizovane vojne operacije genocida i etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva na Drini.

Mladen Grujičić, kao ‘lice sa naslovne stranice’ projekta negiranja genocida, odlučno se dao u realizaciju posljednje faze tog procesa, kao ključni donosilac odluka – finansijer dnevnica, troškova prevoza i hrane, za kadrove usko specijalizirane za širenje laži i negiranje činjenica o onome što se dogodilo u Srebrenici 1995. godine.

Nikog od njih nikada nije bilo briga ni za jednu srpsku žrtvu, one su tu – da njihova imena, stvarna ili izmišljena, budu instrument relativizacije. Jasno, Grujičiću i Bulatovićevoj, ali i cijelom establišmentu koji efektivno komanduje procesom, draži je mrtav Srbin iz perioda 1992.-1995. godine nego bilo koji preživjeli iz iste faze, jer živi operativno ne doprinose ispunjenju postavljenih ciljeva.

Kada je u svojoj knjizi Beara, autor Ivica Đikić opisivao lik Ljubiše Beare, ključnog logističkog organizatora genocida u Srebrenici, pojašnjava da je za njega glavno bilo riješiti koji je način realizacije masovnog ubijanja, a da se isti ne bavi posebno razmišljanjem ‘zašto’ to čini. Sa istih tih pozicija nastupaju i predstavnici trenutne skupštinske većine, načelnik i organizatori festivala ‘genocidaša’. Njima je temeljno bitno kako što više potisnuti i poniziti žrtve. Na tom putu je kamenovanje srebreničkih majki još jedna ‘slobodna aktivnost’ koja najavljuje ‘ozbiljnije mjere’ koje slijede.

‘Kada ćemo konačno reći dosta?’

Međunarodna zajednica, koja odavno figurira kroz svoje posmatrače – koji samo troše vrijeme svima, intervjuima i ispitivanjima, iz kojih ne proizlaze ni preporuke akcije, a kamoli nekakva jasna i odvažna akcija, nastavlja se ponašati kao i u julu 1995. godine. Tadašnji mandat zaštite sigurnosne zone Srebrenica danas je prerastao u zaštitu vladavine prava i demokratije u istom ovom gradu.

I u oba slučaja se oni ponašaju kao da je to problem koji valja riješiti između ‘zaraćenih strana’ bez pretjerano mnogo uplitanja.

Bošnjački prvaci stidljivo šute. Nasavjetovani su da ne prave ‘eskalaciju’, a svakako su njihova ranija ‘eskaliranja’ napravila više štete nego koristi za žrtve genocida.

Dok se sarajevske struje vladajućih političkih grupacija vade svojim unutrašnjim preslagivanjem, sto hiljada Bošnjaka koji žive na ‘pogrešnoj’ strani međuentitetske linije razgraničenja pokušava naći odgovor – u koga gledati, čemu se nadati, kada ćemo reći konačno dosta? Niko nam neće pomoći, niko nas neće spasiti, sami moramo pregurati i ovu bitku. Vrijeme je da pokažemo hrabrost, vrijeme je da zaustavimo one koji misle da kamenovanje naših majki može proći nekažnjeno.

Popunimo i poravnajmo svoje redove, mi znamo koje svetinje imamo da branimo – naše žrtve genocida, našu djecu koja će tek odrasti i ovdje živjeti, našu zemlju i domovinu – koje neće biti, ako padnu naše temeljne vrijednosti – zajedničkog života, uvažavanja, tolerancije, vladavine prava i dostojanstva. Nema nazad. Ili ćemo biti hrabri i odvažni, ili će naše stranice u udžbenicima historije biti odbrojane. Jedno znam, kamen koji su bacili na srebreničke majke im nećemo halaliti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera