Stoljećima su žuljevi bili simbol teškog rada. Seljaci, težaci, ribari, radnici, s ponosom su pokazivali izranjavane dlanove koji su, uz suncem izbrazdano lice, bolje od ičega drugog svjedočili nesalomljivom karakteru njihovih vlasnika. Ti ljudi nisu odustajali, jer nisu smjeli odustati. Njihov posao mogli su odraditi samo oni. Ulog je bio velik. Ulog je bio život koji su uspješno odrađivali, a žuljevite ruke bile su im poput zastave koju su ponosno nosili.
Nekad je tako bilo. Danas su druga vremena. Danas se oni sa žuljevima smatraju luzerima, tranzicijskim gubitnicima, koji se nisu snašli u ovoj novoj podjeli karata, pa su kao propali marginalci završili na samom dnu hranidbenog lanca.
Žuljevi se jednostavno više ne nose.
Međutim, kao i u svakoj priči, tako i u ovoj – ima iznimki. Evo, Hrvatska od nedjelje ne prestaje raspravljati baš o žuljevima. Povod je (ne)uspjeh jednog tenisača. Znate ga, zove se Marin Čilić, rođeni Hercegovac iz Međugorja, koji je ove nedjelje pod hrvatskom zastavom prvi put ušao u finale Wimbledona, najslavnijeg teniskog turnira na svijetu.
Žalopojke i opravdanja
Tamo se Čilić našao oči u oči s Rogerom Federerom, najvećim tenisačem ikada i doživio težak poraz. Težak toliko da je od muke usred najkraćeg wimbledonskog finala ikada i zaplakao. Kako Hrvati sportski poraz doživljavaju jednako kao i ratni, krenule su žalopojke i opravdanja.
Najprije su reporteri Hrvatske televizije tvrdili da ga muči desno koljeno, jer je nemoguće da naš heroj izgleda kao tek stasali dječačić prema Federeru, da bi onda onda sve nedoumice razriješio sam Čilić zatraživši prematanje lijevog stopala. A tamo su se, osim gljivica na prstima (koje, zanimljivo, nitko nije primijetio) ukazali žuljevi! I to pravi pravcati žuljevi nastali dok je ovaj – u posebno za njega izrađenim i dizajniranim tenisicama – zadnja dva tjedna trčao lijevo-desno po već načetoj engleskoj travi.
Nastao je šok i nevjerica, rekli bi neinventivni sportski novinari.
„Bilo je i krvi, pokušali smo to riješiti s fizioterapeutima koji su mi puno pomogli. Ipak, tijekom meča osjećao sam bol svaki put kada bih se oslonio na to lijevo stopalo. Tekućina se samo nakupljala na dnu mog stopala… Zbog toga nisam bio dovoljno brz, nisam se mogao dobro namještati na loptu, kasnio sam u svakoj reakciji, a u meču protiv Rogera morate biti na vrhuncu svojih mogućnosti“, objasnio je Čilić zašto nije uspijevao stizati loptice koje su poput tanadi tutnjale pored njega.
Pa naravno da je nešto bilo, odmah su se javili dežurni dušebrižnici zaboravljajući da je Čilić još u prvom setu imao loptu za oduzimanje servisa Federeru, a da je najbolje odigrao zadnji koji bi, po logici žulja, trebao biti najteži.
Balerinski žuljevi
Javila se i Saša Broz, unuka pokojnog maršala Tita, koje je svoje balerinske žuljeve pokušala usporediti s tenisačevim. „Ovako izgleda stopalo balerine. Ne bilo koje već gotovo svake!! Cijelu karijeru šute i trpe i ne lijepe fotografije ozljeda okolo tražeći da im se ‘oprosti’ uspjeh ili pad!! Drago društvance, ovo znam iz prve ruke, odnosno noge. Toliko o tri i pol žulja koja nam upravo trljaju o nos iz Wimbledona!!“, napisala je uz fotografiju noge Saša Broz na svom Facebook profilu i time izazvala novu salvu napada, jer tko je tjera da se bavi baletom, zašto vrijeđa Čilića i tenis i na kraju, predvidljivo, da je komunjarka koja mrzi sve hrvatsko.
Bilo kako bilo, a i sportski rezultat manje je važan za ovaj tekst, Čilić je izgubio od Švicaraca, ali je zato skupa sa svojim žuljem za finale u Londonu inkasirao nevjerojatnih 1,3 milijuna američkih dolara koji su mu odmah transferirani u Monte Carlo, gdje naša vedeta „bijelog sporta“ ima prijavljeno prebivalište.
Već znate da Čilić nije u maloj monegaškoj kneževini nakon Bosne i Hercegovine te Hrvatske našao novu domovinu, nego je išao putem koji su već utabali njegovi prethodnici Goran Ivanišević, Mario Ančić, Ivan Ljubičić… Razlog je jednostavan, nimalo kompliciran: Monako je porezna oaza za sportaše, pa je puno isplativije tamo platiti 100 tisuća, nego u Hrvatskoj 500 tisuća eura poreza.
Zna to dobro i državna tajnica za sport i višestruka olimpijska pobjednica Janica Kostelić. I ona je, dok je zarađivala kao skijašica, imala zajedno s bratom Ivicom prebivalište u Monte Carlu. Domovina se, tako je to to prirodi stvari, očito lakše voli izdaleka. Valjda se zato, zajedno s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem, te njegovim neimenovanim sinom (da, dobro ste pročitali!) avionom Vlade Republike Hrvatske zaputila u London na finale Wimbledona gdje ih je već čekao ministar financija Zdravko Marić.
U loži uz teren ovaj peterac uživao je u meču, a domaću su javnost obavijestili da može biti mirna jer da nisu dobili žuljeve, pardon imali dodatne troškove, budući da im je organizator All England Club osigurao karte, a premijer Andrej Plenković službeni avion. Pa otkud sin? “Uobičajena je praksa da najviši državni dužnosnici, pa tako i predsjednik Hrvatskog sabora, mogu povesti nekoga od članova uže obitelji na protokolarna i službena putovanja, ako to ne izaziva troškove za državni proračun”, poručili su iz Jandrokovićevog Ureda, naglasivši ponosno da nisu uzeli dnevnice, a da su na osiguranje osuđeni po dužnosti.
Gotovo pa da bi im čovjek poželio da ih barem cipele nažuljaju, ako ne nešto i gore dok se na račun poreznih obveznika slikaju po Wimbledonu, ali teško da će to pomoći. Žuljevi se očito nose negdje drugdje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera