Arhiv. U stara vremena asocijacija bi bila na gomile prašnjavih papira, složene u podrumima. Danas, u moderno vrijeme, milioni stranica pohranjeni su u sićušnim aparatima, u kojima čuvaju historijsko blago svake države.
Kakva je situacija u BiH baš danas, 9. juna, na Međunarodni dan arhiva.
Briga o dokumentima je davno započela, kod nas istorijski još u doba banova i kraljeva srednjovjekovne bosanske države.
Kasnije se nastavila i u doba višestoljetne osmanske administracije, potom i za vrijeme uređene austro-ugarske administracije, te i monarhističke Jugoslavije, čak i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u čijim okvirima se tada nalazila i BiH tokom Drugog svjetskog rata. Stvarna organizacija arhivske službe na području BiH nastaje osnivanjem Arhiva BIH 1947. godine. Do kraja 1992. g. arhivističku mrežu u BiH je pored Arhiva BiH sačinjavalo još osam regionalnih arhiva. Na žalost tokom ratnih 90-tih došlo je do kataklizme i destrukcije i u svijetu arhivistike naše države. Sa Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, uspostavljeno je i novo administrativno ustrojstvo države, sa njim je i uspostavljena nova arhivska mreža, tj. podjela. Pored Arhiva BiH, nastala su i dva entitetska arhiva: Federacije BiH i RS, 10 kantonalnih arhiva na području FBIH (sa izuzetkom, jer dva još nisu formirana), te i Arhiv Brčko distrikta BIH. S obzirom da su se odrazile na ovu struku ekonomske, političke i svakojake druge muke, nije ni čudo što je danas arhivska djelatnost u mnogim problemima. Zahvaljujući entuzijazmu i prkosnom inatu, arhivi nekako jedva preživljavaju.
Do kada će moći da egzistiraju, pouzdano tačno ni ove ustanove to ne znaju. Svi oni koji su trenutno na sceni bosansko-hercegovačke politike, nemaju sluha ni za efikasnu i jedinstvenu državu, a kamoli za arhivistiku.
Jer, stanje je odavno postalo alarmantno, ni društvo ni država nisu poduzeli nikakve konkretne mjere i aktivnosti za unapređenje arhivske djelatnosti.
Muke bh. arhivistike
Problemi su evidentni i u obrazovanju arhivista, jer na nivou srednje i visoke školske spreme u BiH ono i ne postoji.
Neko će se zapitati s pravom i zašto?
Vjerovatno je to zato, što to nekome tako i odgovara. U našim arhivima uglavnom su uposleni historičari, pravnici, ekonomisti, lingvisti, pa čak i informatičari. Jedno drugo pitanje se s pravom nameće: „da li su ovi uhljebljeni tj. uposleni i stručni“?
Dovoljno nisu, jer je potrebno mnogo više posvetiti pažnju njihovoj konstantnoj edukaciji. I mnogi arhivski propisi su nedorečeni i konfuzni. I sami arhivi su u statusno različitim šahovskim pozicijama: 9 arhiva je u statusu organa uprave, tri kantonalna arhiva su u statusu institucija kulture. Kakva zbrka?
Kod nas čak i ne postoje privatni arhivi, specijalni arhivi (npr. za unutrašnje poslove, vjerske zajednice, vojsku i sl.), slabo funkcioniše i taj i Arhivski savjet BiH. Ko da će arhivima pomoći novi računar, ako neko nije dovoljno stručan i osposobljen i za informativnu tehnologiju? Šta će njima borba protiv depolitizacije arhivske struke, kada moraju sami u toj zbrci svog postojanja da dodatno rade na izgradnji demokratskih odnosa i komunikacije i u entitetima, kantonu, distriktu?
Konfuzno stanje sa zakonima
Svi postojeći zakoni po pitanju predviđenih sankcionih mjera koji se tiču javne arhivske građe su drugačiji. Kako državni, tako i entitetski i kantonalni. Konfuzno je stanje i kod primjene kazni za odgovorna arhivska lica. U Zakonu o arhivskoj građi i Arhivi BiH to nije predviđeno, a sankcionisanje fizičkog lica je neujednačeno. Tako je i pitanje nadležnosti za davanje saglasnosti kod iznošenja arhivske građe u inostranstvo, također različito.
Arhivi BiH moraju čuvari blaga. Historija kroz koju prolazimo nudi more arhivskog materijala koje mora biti sačuvano za buduća pokoljenja.
I to se ne smije prepustiti slučaju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera