„Zbog svoje sposobnosti širenja informacija i mogućnosti da dopru do velikog broja pojedinaca, internet i komunikacijske tehnologije koje ga koriste pružaju odličan prostor za interpersonalnu raspravu o pitanjima koja možda nisu predmet razmatranja u tradicionalnim medijima. Internet ima potencijal za poticanje rasprave i razmišljanja među čitaocima što je naročito izraženo kroz odjeljke komentara vijesti i blog postova. Međutim, takve rasprave nisu uvijek racionalne. Rasprave na internetu mogu otići u neciviliziranom pravcu, s uvredljivim komentarima ili odgovorima koji ometaju demokratski ideal zdrave, žestoke diskusije“.
U citiranoj studiji objavljenoj 2013. godine u Journal of Computer-Mediated Communication istraživači sa Univerziteta George Mason i Univerziteta Wisconsin-Madison pokazali su da se percepcija i mišljenje inače objektivnih čitalaca online tekstova mijenja pod uticajem komentara ispod tekstova. Svoje otkriće u ovom radu titulirali su znakovitim imenom the nasty effect („gadni efekat“). Informacije i argumentima potkovane činjenice iz novinskih tekstova, potvrđuje ova studija, zagađene su samom prirodom komentara i čitaoci ih „mirišu“ drugačije zbog smrada koji se širi iz dijela namijenjenog anonimnom ispoljavanju najnižih ljudskih strasti.
Šta zaista raditi sa anonimnim komentatorima ispod tekstova na web portalima? Da li je zabrana svih komentara rješenje ili guranje problema pod tepih? Zar zloćudna opaska zabranjena na jednom portalu neće izroniti na nekom drugom u još malignijem obliku? I kako se uopće može regulisati bujica otrova produciranog pod plaštom anonimnosti? Da li je više onih koji su za neku vrstu regulacije ili onih kojima carstvo trolova, hejtera i inih stvarnih i izmišljenih ubica normalne ljudske komunikacije predstavlja još jedan, malo pervertirani ali ipak prihvatljiv oblik demokratije? Konačno, može li se i smije li se anonimnom govoru mržnje gledati kroz prste u ime tobožnje zaštite tekovina slobode govora?
Apsolutna nemoć
Ova i slična pitanja i dileme roje se već godinama među onima koji bi da nekako urede sve ono što se događa na news portalima i online medijima, ali jedino što je očigledno je njihova apsolutna nemoć da se suprostave multipliciranju komentatorskog otpada, govora mržnje, uvreda, poziva na prebijanje, klanje i ubijanje što se razljeva ispod agencijskih vijesti i novinarskih tekstova. Najčešće, apsolutno nevezano za ono što je napisano u informaciji koja je povod toj virtualnoj verbalnoj dijareji.
Imamo tako, štajaznam, vijest o nezadovoljstvu proizvođača malina jer je otkupna cijena ovog voća mizerna, objavljenu na najčitanijem domaćem portalu koji prati na stotine hiljada korisnika. I taman kad čovjek pomisli da je nemoguće uzgoj bobičastog voća staviti u uvredljiv kontekst, nađe se neko među „maštovitim“ komentatorima ko će se „popi*at na maline“ i nazvati one koji se bune „seljadijom“. Ili imamo vijest o poskupljenju cigareta i odmah dva reda ispod teksta priču anonimnog komentatora kako „balije ne kontaju da četalji mrze islam i muslimane“…
Najkurentnije su, naravno, vijesti koje su, same po sebi, izvor konfrontacija i otvorenih sukoba na političkoj i javnoj sceni. Tu je naprosto nemoguće nabrojati sve vulgarnosti i grozne epitete koje učesnici u diskusiji časte jedni druge te, naravno, Bakira, Dragana, Mileta i ine likove ispred i iza kulisa bh. političkog života.
Temeljna komunikacijska, pravna i svaka druga besmislica u priči o online komentatorima je njihova anonimnost te nemogućnost njihove javne identifikacije. Kada mi se prijatelj, redovni čitalac sabranih djela anonimusa sa neta, požalio da je izgubio svaku nadu da je moguć normalan život u bh. društvu koje dijeli sa autorima najgorih i najodvratnijih uvreda i gadosti koje je ljudski um u stanju smisliti, upitao sam ga kako može biti siguran da oni uopće postoje u tolikom broju?
Šačica dežurnih
Kako može biti siguran da se umjesto njih 100 ili 200, ne radi o šačici dežurnih koji, uz konstantnu izmjenu pseudonima pod kojima operišu, ne realiziraju vlastite ili tuđe frustracije ili, možda, perfidne ciljeve? Pa čak i kad postoji legitimacija u vidu Facebook profila, koliko je zaista problematično imati pet, deset ili 50 profila na najpopularnijoj društvenoj mreži današnjice? I kako ne biti siguran da se čitava priča o bujanju online mržnje u komentarima ne svodi na banalnost broja klikova, čitanosti tekstova, ili pozicije na rang listi po broju otvaranja portala?
Bilo bi naivno pa i glupo očekivati od vlasnika portala i news sajtova ili njihovih uposlenika u BiH i regionu da samoinicijativno poduzimaju mjere regulacije sadržaja koji se objavljuju u okviru njihovog dijela weba. Oni, u najvećoj mjeri, smatraju da je dovoljno što urednički utiču na informacije koje se pojavljuju na stranicama, te, očigledno, ih nimalo ne zanima da li neko ispod teksta „samo“ spominje majku ustaško-četničko-balijsku ili huška na kakav ozbiljan zločin. Plus što veći dio njih, po svemu sudeći, smatra da bi zatvaranje vulgarnih diskusija ispod tekstova značilo rezanje grane na kojoj sjede.
Ovdje je očigledno riječ o tome da su uvredljivi i prijeteći komentari od fenomena i nekakvog pratećeg sadržaja, nužnog zla, poodavno postali sami sebi svrha. Bilo da njima manipuliraju vlasnici sajtova ili spontano organizirani, socijalno izolovani psihopati. Upravo zato bi za sav sadržaj, pa tako i sve ono što anonimni hejteri ispisuju, zakonsku odgovornost morali preuzeti oni koji najviše zarađuju od same stranice. Jedino se na taj način može očekivati da će, u strahu od sudskih tužbi i progona tužilaštva, sami spontano zaroniti u gomilu verbalnog otpada koja im se sakuplja na dnu stranica i početi ga čistiti odnosno moderirati.
Način moderiranja
Da li će to moderiranje značiti potpunu zabranu ili dozvolu komentiranja uz obavezu registracije ili nešto treće, apsolutno je irelevantno. Kako nema javne rasprave niti nas zanima kako gradsko komunalno preduzeće čisti kontejnere i kako smeće završi na gradskoj deponiji, tako ni nas korisnike medijskih sajtova ne bi trebalo zanimati kako će se urgentno riješiti pitanje toksičnih produkata trolovanja i hejtovanja.
U tom smislu presuda Evropskog suda za ljudska prava od prije dvije godine u predmetu Delfi AS protiv Estonije u korist ove države je od historijskog značaja i može služiti kao obrazac za praksu u budućnosti. Podsjećanja radi, estonski portal Delfi u januaru 2006 godine objavio je članak o trajektnoj kompaniji čije je u tekstu opisano djelovanje izazvalo burne komentare čitatelja. Vlasnik kompanije je tužio portal te dobio presudu i naknadu štete u iznosu od 320 eura za klevete objavljene u komentarima korisnika.
Nakon suđenja u Estoniji Delfi je uložio žalbu Evropskom sudu za ljudska prava u nadi da će presuda biti odbačena. Međutim, Evropski sud za ljudska prava je donio presudu prema kojoj se estonski news portal smatra odgovornim za sadržaj anonimnih i klevetničkih komentara svojih čitatelja. Sud je utvrdio da nije prekršena sloboda izražavanja iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda te naveo da su „komentari bili izrazito uvredljivi, portal nije spriječio da komentari postanu javni, profitirao je njihovim postojanjem, dozvolio njihovim autorima da ostanu anonimni, a kazna izrečena od strane estonskih sudova nije bila neumjerena“.
Izvor: Al Jazeera