Može li Rom nositi srpsku zastavu, a Srpkinja se odijevati kao Japanka

Sudeći po posljednjem incidentu, Romi u Srbiji nemaju pravo da nose 'sveto parče tkanine' (Reuters)

Pre par dana grupa osmaka iz beogradske Osnovne škole “Karađorđe” pretukla je dečaka iz sedmog razreda. Bila bi to samo još jedna vest o vršnjačkom nasilju u nizu kakve poslednjih godina pune novinsku rubriku “Hronika” da nije specifičnih motiva za prebijanje. A motivi su prilično rasistički. Pretučeni dečak pripada romskoj manjini, a njegov “greh” je bio u tome što je u školskom dvorištu držao srpsku zastavu. To su njegovi školski drugovi doživeli kao jeres i atak na srpski identitet, pa su mu prišli govoreći da on nema pravo da nosi to sveto parče tkanine zato što je “Ciganin”. Potom su svoje verbalne argumente potkrepili znatno konkretnijim merama ubeđivanja, pa su ga udarali, šutirali i davili šipkom.

Dečak, srećom, nije teže povređen, nadležni preduzimaju neophodne mere, a javnost je, kao i obično, zgrožena. Razredna nesrećnog dečaka Vladanka Jakšić prijavila je slučaj policiji koja je izvršila uviđaj, a podneta je i pritužba Zaštitniku građana koji je odmah započeo istragu. Osude nasilništva stižu sa svih strana, oglasili su se državni sekretar u Ministarstvu rada i zapošljavanja i predsednik Saveta za unapređenje položaja Roma Nenad Ivanišević, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković i predsednik odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova Meho Omerović. Potonji je akt nasilništva nedvosmisleno ocenio kao “fašističku pojavu koja mora sve da nas zabrine”. 

Diskriminacija je srce Srbije

Izgrednici će svakako biti kažnjeni, pričaće se kako su zakazali roditelji i škola, bićemo zabrinuti, bura će trajati neko vreme, a onda će doći na red neki novi incident i sve će pasti u zaborav. Na pitanje zašto se ovakvi užasi uopšte dešavaju odgovora neće biti. Simptomatično je nešto što je rekao Omerović: “Danas su pretukli nekoga zato što je Rom, a sutra će nekoga zato što je hendikepiran, onda nekoga zato što se drugačije oblači i tako taj niz zla ide”. Kao da živimo u savršenom društvu u kojem se pobrojane stvari nikad nisu događale.

Pre nekoliko godina pričao mi je prijatelj o privatnoj srednjoj školi koju je pohađao njegov sin. Jedna devojčica iz škole bila je potpuno fascinirana Japanom, učila je intenzivno japanski, proučavala njihovu kulturu, oblačila se kao Japanka, a čak je pomoću šminke uspela i da izgleda kao istočnjakinja. Ona s tim nije imala nikakav problem, ali su svi imali problem s njom. Pa ne može Srpkinja da bude Japanka, baš kao što ni Rom ne može da nosi srpsku zastavu! Sazivani su roditeljski sastanci, razgovori s psihologom i pedagogom, jer se ispostavilo da deca ne trpe ako se neko malo razlikuje od većine, to je dovoljan razlog za mržnju i netrpeljivost. Srećom, sve je prošlo bez fizičkog nasilja, a komentar mog prijatelja je bio: Ne ponašaju se deca čudno. Pa do juče smo ubijali one koji se malo drugačije zovu ili veruju malo drugačije. Deca jednostavno upijaju sistem vrednosti društva u kojem žive.

Moj prijatelj zna o čemu priča, jer su ga osamdesetih godina redovno premlaćivali zato što je bio – panker. Dakle, zato što je slušao i svirao neku drugu muziku i – što reče Meho Omerović – “zato što se drugačije oblačio”. Maltretiranje i prebijanje onih koji se po bilo čemu razlikuju od većine ovde spada u osveštanu tradiciju koja je starija čak i od nacionalizma. Autoritarni, patrijarhalni svetonazor koji je kod nas uvek bio dominantan jednostavno ne trpi bilo kakvu različitost i u njoj vidi zakletog neprijatelja.

Zavada sa svetom stoji u osnovi ovakvog načina mišljenja i zato mora stalno da proizvodi neprijatelje. U toj ulozi može da se nađe svako ko se po bilo čemu izdvaja iz okoline: pripadnici nacionalnih manjina, LGBT osobe, levičari, antinacionalisti, ljudi koji nose malo drugačiju odeću ili izgledaju drugačije… Svako može lako da postane legitimna meta podsmeha, prezira, mržnje i nasilja pravedničke većine. Parafrazirajući nacionalističku mantru, moglo bi se reći – diskriminacija je srce Srbije.

Demoni mržnje, ksenofobije i šovinizma

Režim Slobodana Miloševića radikalizovao je do krajnjih granica netrpeljivost prema drugima i drugačijima, tada su ubijanje, etnička čišćenja i genocid nad drugim nacijama postali nešto pozitivno i poželjno. Demoni mržnje, ksenofobije i šovinizma koji su tad pušteni iz boce nikada se u nju nisu vratili. Naprotiv, postali su konstitutivni elementi nacionalnog identiteta, nešto što se podrazumeva, maltene vazduh koji dišemo.

Zato ne čudi što je grupa osnovaca pretukla svog vršnjaka rukovodeći se rasističkim motivima. Deca su nacionalističku doktrinu društva u kojem odrastaju sprovela do krajnjih konsekvenci – do fizičkog nasilja nad pripadnikom manjine. Kao što su i “srpski heroji” Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Milan Lukić i slični monstrumi sprovodili istu doktrinu prema susednim narodima. Poređenje jeste malo drastično, drugačiji su kontekst i razmere zla, ali je u pitanju u suštini isti poriv. Dozvoljeno je i ispravno nasrtati na one koji nisu Srbi  – pesnicom, šipkom, nožem, puškom – pogotovo ako ti zli drugi uzurpiraju nešto što smatramo isključivo “našim”, “našu zastavu” ili “našu teritoriju”. 

Sveti nacionalni simboli

Uzaludne su sve mantre predsednika Aleksandra Vučića o tome kako Srbija štiti prava manjina, stanje na terenu je drugačije. Sva istraživanja pokazuju da su siromаštvo, diskriminаcijа, predrаsude i dаlje svаkodnevicа Roma u Srbiji. Dovoljno je pomenuti betonski zid koji je prošle godine podignut oko romskog naselja u Kruševcu, pa da nam bude jasno kakav je odnos prema Romima. Zapravo je nipodaštavanje Roma, gledanje na njih kao na nižu vrstu, nešto što se i ne primećuje jer je nekako prirodno, pa se podrazumeva. Diskriminacija Roma je toliko snažna i dugotrajna da je ušla u jezik. Otuda izrazi poput “ciganska posla”, “nećemo da se ciganišemo” ili pretnja detetu – “ako ne budeš dobar, ukrašće te Cigani”. A nesrećni pretučeni dečak je držanjem srpske zastave samo pokušao da pokaže da nije manje vredan, da je ravnopravan sa svojim vršnjacima, da i on može da učestvuje u tom ritualnom mahanju nacionalnim simbolima, jer je zastava Srbije – zastava i njegove države.    

Problem je što su u nacionalizmu kao sekularizovanoj, političkoj religiji simboli poput zastave ili grba dobili status svetih predmeta. Uprkos toj fetišističkoj veri u mističnu moć mrtvih stvari, zastava Srbije ili bilo koje druge zemlje ostaje to što jeste – najobičniji komad tkanine. A svetinja ne treba da bude neka krpa, ma kakva slika na njoj bila narisana, već drugo ljudsko biće – svejedno koje nacije, vere ili boje kože. Ako odraslima drugi čovek postane najveća vrednost, pa još to uverenje prenesu i svojoj deci, nestaće mogućnost da se događaju nasilništva poput ovog u Osnovnoj školi “Karađorđe”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera