Javna je tajna da čovjek nije slobodan ukoliko nema dovoljno materijalnih sredstava da živi normalno. Ako nije slobodan, on nije nezavisan i ne može suvereno, u svoje ime, donositi odluke. Ne može skoro ništa. Samo slobodan čovjek ima nekakvu šansu da se ostvari u ekonomskom, socijalnom, političkom, religioznom ili nekom drugom smislu. Tako isto je i sa državom. Zato treba stalno razmišljati o tome i postavljati pitanje – ko upravlja Bosnom i Hercegovinom?
Odgovor je jednostavan – onaj ko daje pare za ‘minimalno funkcionisanje’ jer novostvorena vrijednost nije dovoljna za normalan rast i razvoj (bez obzira što stopa rasta pokazuje skoro tri odsto, problem je potrošnja države). U našem slučaju to su Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka (SB), finansijske, a kad zatreba, i političke institucije kod kojih se (ne)efikasne vlade (koje ne znaju upravljati finansijama, resursima i politikama) prekomjerno zadužuju za svoje želje i potrebe, i iz proračuna vraćaju kredite i plaćaju kamate po pravilma igre koja određuje kreditor. Što je put u dužničko ropstvo.
Ne treba biti doktor ekonomije za zaključak da, ukoliko su rashodi mnogo veći od prihoda, doći će do poremećaja i problema, dubioza koje političke klijentelističke elite rješavaju na najgluplji mogući način, tako što prave ‘bajpase’ (premošćuju), ali je kamata ‘kvaka 22’ koja poskupljuje mostove koji ne vode nikud jer nema druge infrastrukture.
Ekonomijom ne upravlja srce
Jedno srce može imati nekoliko ‘bajpasa’, ali ne može deset (ni za pet nikad nisam čuo) i prestaće da pumpa, pa čak ako je veliko kao Jahorina i Bjelašnica zajedno (nije do veličine, već do tehnike). Ima li neko da mu nije jasno da se ekonomijom ne upravlja srcem već pameću i domaćinskim poslovanjem. Srce je samo korektivni faktor između naših želja i mogućnosti.
Problem su oni kojima smo dali mandat da budu malo više jednaki od ostalih i da, u naše ime, donose odluke koje utiču na sudbinu države, ali i svakog pojedinca u njoj. Tako da je legitimno pitanje da li su sposobni (ili dorasli) da upravljaju našim zajedničkim finansijama. Može li se vjerovati Denisu Zvizdiću, predsjedavajućem Vijeća ministara BiH, ali i njegovim ministrima? Da li bi, možda, neko od vas uložio vlastiti novac u posao koji vode Željka Cvijanović ili Fadil Novalić, premijeri entitetskih Vlada?
Kakve su njihove dosadašnje reference, osim što su ljudi od povjerenja lidera stranaka iz kojih dolaze. Kakve su uopšte ekonomske reference lidera stranaka na vlasti? To što su bogatiji od ostalih građana, nije neki dokaz da znaju domaćinski upravljati javnim novcem ili stvarati pozitivan poslovni ambijent. Naprotiv. Većina pokazatelja nam govori da ne znaju. Znaju samo trošiti, ali isključivo na sebe. Kupuju skupe automobile, helikoptere, jahte, putuju turistički po svijetu, grade sebi i svojim bližnjim luksuzne kuće i zgrade, dok većina građana živi na rubu egzistencije.
Doista je nevjerovatno kako ti ljudi nemaju nikakvog senzibiliteta za ukupno stanje. Vidimo da su oba bosanskohercegovačka entiteta u ‘složenoj finansijskoj situaciji’ (možda, i pred bankrotom), a država Bosna i Hercegovina se dvadeset godina ne pomiče za začelja evropskih država, dok oni kontinuirano rješenja traže u stalno novim tranšama MMF-a. Pa, to svaka budala zna, kao i činjenicu da će kredite i kamate plaćati neko drugi.
Nažalost, taj drugi – neće biti slobodan jer će biti zavisan od onih kojima se novac duguje. Vjerovatno i zbog toga, toliko ljudi bježi iz ‘dužničkog zatvora’ jer vlastodržci neće da kažu: ‘Sada ćemo svoje plate, primanja i druge privilegije smanjiti za polovinu, dok ne dođemo do vlastitih sredstava za investicije i normalno funkcionisanje države. Pa kad svima bude bolje, onda će i nama biti bolje’.
Lideri bez vizije
Njihova logika je: ‘Daj ti meni sada i odmah jer ja sam osvojio vlast, a vlast je plijen’. Nije ih briga što finansijske institucije (pogotovo MMF) nemaju milosti ili senzibiliteta za najranjivije grupe u društvu. Vidimo ko treba da plati trošak akciza, a birokrate iz MMF-a nikada ne traže da državni funkcioneri i političari na vlasti smanje svoje apetite. Uvijek se trošak krize prebacuje na one najslabije.
Naravno, to je neoliberalni koncept vladanja koji njima odgovara jer ih dovodi u poziciju da u malim, neuređenim i koruptivnim državama instaliraju svoje banke i multinacionalke i na taj način upravljaju domaćim resursima i izvlače profit. Što je oblik ‘neokolonijalizma’ u kojem si slobodan onoliko, koliko imaš novaca na privatnom računu. Zato su se neke države ‘zahvalile’ MMF-u i zamolili ih da im više ne pomažu. Poput Mađarske, recimo.
Najveći problem u Bosni i Hercegovini je što nema jakih i karakternih lidera sa vizijom. Onih koji su u stanju da vide ‘širu sliku’ i ne razmišljaju samo od ‘danas do sutra’, već deset godina unaprijed. I koji nemaju oraha u džepu i nisu na prodaju… Zato, na sljedećim izborima, glasajte one kojima bi povjerili svoj privatni novac da njime upravljaju. Ta vrsta povjerenja je najbolji pokazatelj da nećete pogriješiti.
Vrijeme je da konačno dođe nova generacija političara, slobodna i bez prtljaga prošlosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera