Željko Obradović- najbolji trener novog doba

Željko Obradović osvojio osam euroligaških titula s četiri različita kluba (EPA)

Nevjerojatan je tip taj Željko Obradović… Eno ga ponovo na euroligaškom Final Fouru s Fenerbahceom, treći put zaredom. Ovom je prilikom izbacio svoj bivši klub, Panathinaikos, s čistih 3-0, i to kao petoplasirani iz regularnog dijela sezone; drugim riječima Pao je imao prednost domaćeg terena u četvrtfinalnoj seriji. Da, znam, Fener ima materijalnu podlogu da bude u samom vrhu europske košarke, ali ipak… Imao je i prije Obradovića tu podlogu, pa nisu uspijevali doći do završnog turnira. Tu podlogu, na kraju krajeva, ima većina euroligaških klubova, pa ne uspijeva. Željko je, na određeni način, jamstvo da će klub kojeg trenira dovesti do samog vrha. E, sad, hoće li i uspjeti osvojiti Euroligu s Fenerom…

Prethodna dva pokušaja nisu mu uspjela, možda će ove sezone biti ona stara ‘treća sreća’, možda će još morati malo pričekati. Ali, do 2020., kad mu ističe ugovor, s Fenerom će sigurno pokoriti ostatak Europe. Poanta cijele te priče čak i ne mora biti u samom osvajanju Eurolige, poanta je u kontinuiranom boravku pri vrhu – to sam naučio iz američke sveučilišne košarke, gdje su treneri ‘mali bogovi’ i od njih se očekuje upravo to.

Pazite,  ‘13 je Obradović potpisao dvogodišnji ugovor s Fenerom, pa je taj ugovor produžen za još tri godine, a krajem ‘16 je objavljeno novo produženje – do ‘20. Kako su cifre u europskoj košarci (još uvijek) obavijene velom tajne, teško je točno procijeniti koliko će novaca Željko inkasirati tijekom boravka u Feneru, ali prvi – dvogodišnji – ugovor bio je vrijedan oko tri milijuna eura neto, a za drugi se svojedobno kalkuliralo oko iste brojke. Ovaj treći sigurno nije manji, pa sad vi sami računajte…

Okosnica Diamantidis-Alvertis (Fotsis) – Batiste

Obradović teži tome da ostane u istoj sredini duže vrijeme, njegov prethodni posao u Panathinaikosu trajao je trinaest godina. U tom periodu osvojio je jedanaest nacionalnih titula, i pet euroligaških titula. Najbitnije je to što nije morao igrače uvijek nanovo i nanovo učiti košarci kakvu želi da igraju, u tom dugom periodu uspijevao je zadržati jezgru, i oko nje graditi šampionsku momčad. Izdvojio bih okosnicu bek-krilo-centar, Diamantidis-Alvertis (Fotsis) – Batiste, koja je dugo bila uz njega. Posebno mu je značajan bio Diamantidis, čovjek s kompjuterom u glavi, čovjek od beskrajnog povjerenja, produžena ruka trenera na terenu. Pazite, i Obradović je kao igrač bio ‘play’, i kao treneru su mu organizatori ključni igrači jer zna što igrač po njegovom ukusu, igrač koji razumije trenerovu filozofiju, na toj poziciji može značiti za momčad. U Feneru, nakon kraćeg perioda traženja, ima dvojicu ‘playeva’ vrlo različitih profila koji rade ono što je Diamantidis radio u Panathinaikosu – Dixona i Sloukasa. Vidjet ćete da će u idućim sezonama Obradović tendirati da zadrži veći dio igrača uz sebe.

A kad sam se već malo bavio brojkama u prethodnom pasusu – evidentirat ću da je Željko osvoji osam euroligaških titula s četiri različita kluba, domet kojem nitko nije ni blizu i sumnjam da će ga itko dostići u dogledno vrijeme, uz još nešto reprezentativnih medalja i ostalih titula koje nisu za potcjenjivanje, ali u njegovom ih slučaju nitko ne broji niti evidentira s ove vremenske distance. Najbolji i najtrofejniji europski trener svih vremena? U novijoj povijesti europske košarke nesumnjivo, ali usporedbe sa starom gardom, profesorom Nikolićem, Žeravicom, Novoselom, Gomeljskim, Sainzom i ostalim pomalo zaboravljenim veličinama – užasno su nezahvalne.

Ova forma i ova kvaniteta je, realno, premala da bi se o Obradoviću reklo sve ono što bi se moralo reći da se dobije kompletna slika. Možda će jednog dana neka knjiga to uspjeti, a ja se moram zadržati na osobnoj perspektivi.

Obradović je bio i odličan igrač. Čačanski Borac, pa Partizan, s prekidom zbog zatvorske kazne jer je sudjelovao u automobilskoj nesreći. Nikad ga nisam pitao za detalje, bilo mi je neugodno… A imao sam dojam da i on taj period želi što brže zaboraviti… Kao igrača ga se dobro sjećam, njegov Partizan i moja Cibona stalno su se susretali u drugoj polovini osamdesetih. Kao osnovnu karakteristiku njegovog igračkog karaktera izdvojio bih lidersku komponentu; znao je onakav majušan među dvometrašima oko sebe usred utakmice okupiti Miška Marića, Bobana Petrovića, Arsenija Pešića i ostale dvometraše, i dignuti glas ako nije bio zadovoljan njihovim angažmanom. Već se tada vidjelo što će mu biti posao kad se ostavi naganjanja lopte… Bio je onaj tip igrača koji može biti najbolji igrač utakmice iako mu u rubrici ‘poeni’ nakon tekme stoji ‘2’. Do reprezentacije je došao kasno, tek ga je Duda Ivković pozvao za Olimpijske igre u Seoulu ‘88, a tad je imao već 28 godina. I ostao bi i dalje kod Dude u reprezentaciji da ga Partizan nije zvao za trenera prije no što je ‘objesio tenisice o klin’ – doslovce je otišao u nepoznato s priprema reprezentacije ‘91. A s Ivkovićem je ostao u sjajnim odnosima, znao ga je nazvati ‘mentorom’, pa čak i ‘starijim bratom’ kad bi bio u nekom posebnom emotivnom stanju.

Na igraču da pogodi zadnju loptu

Već u prvoj trenerskoj sezoni osvojio je Euroligu s Partizanom, onom legendarnom tricom Saše Đorđevića Joventutu s istekom vremena za 71-70 u Istanbulu. Već za dvije godine Obradović je istim tim Joventutom osvojio Euroligu, taj put je šut pogodio Corny Thompson na desetak sekundi prije kraja, za 59-57 protiv Olympiacosa u Tel Avivu, potom je Paspalj – inače proglašen najboljim igračem tog Final Foura – promašio slobodno bacanje jedan-za-jedan, pa potom još i šut nakon odbijanca. S 34 godine imao je dvije titule klupskog europskog prvaka… Pa su slijedili Real, Benetton, Pao i sad Fener.

Našli smo se jednom prilikom u Ateni, već je bio najbolji europski trener, a ja sam imao produženi boravak tamo po novinarskom poslu, i zamolio sam ga za službeni razgovor. Jedno do mojih pitanja bilo je ‘koliko je faktor sreće važan u trenerskom poslu?’, aludirajući upravo na te dvije prve titule, koje su mu donijeli posljednji šutevi. Pogledao me kao da sam pao s Marsa, ali iskreno, i odgovorio ‘nimalo’, dodajući: ‘moj trenerski posao je da uvedem utakmicu u neizvjesnu završnicu, a na igraču je da pogodi zadnju loptu’. Fantastično rečeno… I iako se ne slažem s tim u potpunosti, te su njegove riječi ostale jedan od mojih omiljenih košarkaških citata.

Uz dužno poštovanje europskim trenerima koji su otišli i ostali u NBA, u prvom redu Messini koji je pomoćnik Popovichu u Spursima, čak je i kao prvi trener vodio Spurse na nekoliko utakmica kad je Popovich bio odsutan, pa onda Nevenu Spahiji, Džikiću, Kokoškovu i ostalima, mislim da je upravo Obradović bio najbliži među europskim trenerima da postane prvi trener neke NBA momčadi.

Tijekom godine pauze – koju si je uzeo da se odmori između Paoa i Fenera – Detroit je koketirao s njim. Bio je njihov gost, vrijeme je provodio s tadašnjim njihovim GM-om Joe Dumarsom, kazao mi je da ‘su im pogledi na košarku dosta slični’, ali nije došlo do realizacije. Šteta. Bila bi to – ako ništa drugo – zanimljiva suradnja. Znate kako se obično kaže – u NBA se igra igračka košarka. A Obradovićeve momčadi igraju trenerovu košarku… Zato kažem da bi bilo zanimljivo. Gregg Popovich – nevjerojatno ali istinito – upravo Obradovićevu pick igru ističe kao način igre iz kojeg je izvukao neke elemente i primjenjuje ih u NBA.

One prethodno navedene detalje iz utakmica možete naći na YouTubeu, zanimljivo ih se podsjetiti, vjerojatno ih je još zanimljivije vidjeti po prvi put. A ako imate namjeru otići na youtube, usput pogledajte i Željkovu tiskovnu konferenciju nakon debakla reprezentacije (tadašnje) SCG ‘05 na domaćem terenu, kad su ispali u prvoj fazi natjecanja pod njegovim vodstvom. I najvećima se događaju debakli, to je neminovno… Ali taj je govor poučan i inspirativan za sve trenere, za sve potencijalne trenera, za sve igrače, za sve ljude koji vole košarku, objašnjava Obradovićevu trenersku i ljudsku filozofiju i ostaje za sva vremena.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO