Hrvatska i Rusija – dvije zemlje bratske

Andrej Plenković se, ničim izazvan, u Kijevu postavio kao arbitar u sukobu između dviju država (EPA)
Andrej Plenković se, ničim izazvan, u Kijevu postavio kao arbitar u sukobu između dviju država (EPA)

Tako je to kad hoćeš biti veći katolik od pape, pa dižeš glavu i nosom paraš nebo i kad treba i kad ne treba. Upravo se tako ponašala Hrvatska u odnosima s Rusijom, poput kakve pijane tinejdžerice koja uporno provocira i vrijeđa ionako nervoznu stariju gospođu koja bi joj najradije odvalila šamarčinu, ali se (još uvijek) ipak suzdržava.

Evo samo dva ilustrativna primjera. Hrvatska dvije i pol godine nije imala veleposlanika u Moskvi. Nije im trebao! Neka se pametna glava domislila da Hrvatskoj ne treba ambasador u jednoj od najjačih svjetskih sila. Osim toga, prema potpisanom sporazumu s Rusima, svaka država trebala je osigurati zgradu za diplomatsko predstavništvo drugoj zemlji. Rusija je to i učinila, pa Hrvatska nije plaćala zgradu u Moskvi u kojoj i tako nije bilo veleposlanika, ali je Hrvatska godinama ignorirala dogovor, pa su Rusi plaćali najam u Zagrebu, sve dok im nije došlo u glavu da se ovdje zapravo rugaju s njima.

Ima i dalje. Kolinda Grabar Kitarović je poput glasnogovornice NATO-a (gdje je, da ne bude zabune, bila pomoćnica glavnog tajnika), a ne predsjednice Hrvatske, donedavno uporno trubila o nekakvoj „uspravnici“, zapravo koridoru bivših socijalističkih država od Baltika do Jadrana koje bi glumile nekakvu vrstu sanitarnog zida prema Rusiji i gdje bi Amerikanci rado postavili svoje projektile. 

Kad su NATO-vci utihnuli, a Baracka Obamu zamijenio Donald Trump koji prema Moskvi vodi potpuno drukčiju politiku, zašutjela je i predsjednica, pa se „uspravnica“ više ne spominje.

Pronašao se veleposlanik, kontaktirale se banke…

Potom se Andrej Plenković, čiji se jedini spomena vrijedan diplomatski uspjeh svodi na poziciju izvjestitelja Europskog parlamenta za Ukrajinu, ničim izazvan u Kijevu postavio kao arbitar u sukobu između dviju država, konstatirajući da Krim treba vratiti Ukrajini, a poziciju odmetnutih regija na istoku države riješiti po modelu na koji je reintegrirana istočna Slavonija.

Takav odnos prema Rusiji pravdao se činjenicom da je Hrvatska dio EU i NATO-a i da mora slijediti politiku svojih euroatlantskih saveznika, mada je bilo dovoljno skrenuti pogled prema Sloveniji koja je također članica svih tih asocijacija, ali ima vrlo dobre odnose s Rusijom i to ne zato što bi voljeli Putina, nego zato što i oni i Rusi od toga imaju interesa.

Vjerojatno bi Moskva i dalje bila crvena krpa da nije bilo krize u Agrokoru. Ivica Todorić na zapadu više nije bio poželjan. Ionako preskupi krediti europskih i američkih banaka su presahnuli, pa se sada već bivši gazda najvećeg koncerna u regiji okrenuo Moskvi. Sberbank i VTB bank uskočile su s „tričavih“ 1,3 milijarde eura u posrnulu korporaciju od koje su svi ostali počeli dizati ruke, pa i sam Todorić koji je – vidimo sada – krivnju za krive poslovne poteze putem aneksa ugovora sa sebe i svojih sinova pokušao prebaciti na sam Agrokor.

Opet su se na zadnje noge dignuli dežurni kritičari Rusije, ustvrdivši da Rusima nije stalo da vrate novac, nego da žele na mala vrata preuzeti Agrokor, odnosno ojačati geostratešku poziciju na Balkanu. Premda je ideja da ti netko samo tako da 1,3 milijarde eura i ne očekuje ni centa natrag krajnje blesava, donedavno je u Hrvatskoj funkcionirala kao neupitna činjenica. Posebno kad se Anvar Azimov, ruski veleposlanik u Zagrebu, pojavio u nekakvoj svečanoj uniformi i očitao bukvicu i Agrokoru i hrvatskoj vlasti.

Tad je, međutim, postalo jasno da je vrag odnio šalu i da je problem puno dublji nego što je to izgledalo čitajući uobičajena naklapanja „upućenih“ novinara po medijima. U tren se pronašao veleposlanik za Moskvu, kontaktirane su banke i započele pripreme za posjet ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera Moskvi, a stidljivo najavljivao i odlazak Kolinde Grabar Kitarović u Rusiju, kao i dolazak Vladimira Putina u Hrvatsku.

Nastupila je idila

Stier je, tako, nakon sastanka s vječnim ruskim kolegom Andrejom Lavrovom ustvrdio kako je došlo do „nove faze u odnosima Hrvatske i Rusije nakon 11 godina stagnacije“. Toliko je, naime, prošlo od zadnjeg posjeta hrvatskog ministra vanjskih poslova Moskvi.

Lavrov je diplomatski izbjegao odgovor, a nerijetko se zna i drukčije ponijeti, pa nije spominjao ni Ukrajinu ni Krim ni veleposlanika kojeg tako dugo nije bilo. “Kao što znate, Sberbank i VTB su među vjerovnicima Agrokora. Naši bankari su zainteresirani za njegov oporavak, naravno uzevši u obzir probleme koje Agrokor ima”, rekao je i objasnio da postoji jedan jedini politički aspekt – rješenje koje će zadovoljiti i banke i Agrokor.

Onda se Stier opet posuo pepelom i, kako se to voli reći, „izrazio zadovoljstvo zbog toga što ruska strana dobro razumije što hrvatska Vlada čini u svrhu stabilizacije tog koncerna“. Pa su još kazali da se radi na rješavanju problema zagađenja zraka iz rafinerije Zarubežnjefta u Bosanskom Brodu i da će se sastati Međuvladina komisije za suradnju koja nije funkcionirala od 2010. godine.

Sve u svemu, nastupila je idila koju su tek dijelom narušili mediji raspisavši se o ruskom oružju koje je početkom devedesetih stizalo u Hrvatsku za obranu zemlje, što su Rusi odmah demantirali. Kako se nije imalo mjere u ignoriranju, sada se nema ni hvaljenju, a svi s pamćenjem dužim od zlatne ribice sjećaju se tih godina kada su Rusi optuženi da su iz helikoptera koje su dobronamjerno ustupili za gašenje požara na Jadranu – u dogovoru sa Srbima – umjesto vode izlijevali naftu kako bi cijela Hrvatska izgorjela. Sve je, dakle, izglađeno. Još samo da je znati tko će vratiti onih 1,3 milijarde eura…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO