Čovjek kojeg su golubovi žalili

Golubovi su donosili neke sjemenke i malo je falilo da im to ukradem. Onda sam pomislio da nekog goluba ubijem i pojedem, ali nisam mogao, priča Iso (EPA)

Sjedili smo oko plastične posude sa vodom i umakali u nju modre ruke pune papirnih letaka. Roza, žuta, plava i zelena boja sa listova papira nježno su se razlijevale u hladnoj vodi. Tako je bilo samo na početku. Onda se voda ugrijala od naših ruku, a ruke su postale ledene od vode, pa je popustila i crna boja kojom su bila otisnuta slova na lecima, i na kraju se stvorila smeđa smrdljiva bara.

Hladno je bilo danima. Snijeg je provejavao, a mraz je po rijetkim staklima koja su preživjela svakodnevna granatiranja grada, isrctavao romantične i nevine crteže.

Kroz plastične folije, koje smo umetnuli u ramove prozora umjesto stakala, a na kojima se reklamirao UNHCR, hladnoća se uvlačila kao hijena.

Od gradskog grijanja odustali smo prije nego od pomisli da će se svijet umiješati i zaustaviti rat, pa smo od jedne velike konzerve za ulje, napravili peć za naš  općinski press-centar. Ali, nismo imali šta da naložimo.

A onda se neko sjetio da u podrumu Općine imamo pravo malo carstvo – gomilu glasačkih listića koji su preostali od posljednjih, predratnih izbora. Rekao je da će ti listići, ako ih potopimo u vodu i dobro ocijedimo, pa od njih napravimo grudve veličine šake, a onda ih malo osušimo, gorjeti dugo. Kao što gori cedrovo drvo.

I bio je u pravu.

Sjedili smo tako, skoro dva-tri sata, nas tri novinarke i dvojica općinskih funkcionera – zamakali ruke u smrdljivu baru i pravili papirne grudve.

Leđa su nam pucala od savijanja prema posudi i vraćanja nazad, ali niko se nije žalio. Prije nego bismo gurnuli papire u vodu, čitali smo s njih imena kandidata i stranaka i zbijali šale.

Prvo smo odvojili listiće na kojima su bili kandidati stranke, koja je odmah nakon izbora navukla vojničke čizme i uskočila u rovove oko grada. Te letke bacali smo u smrdljivu vodu i bijesno ih gnječili, trošeći ono malo snage što smo imali. Čitali smo imena naglas i sa svakim se obračunavali posebno. Vodili smo mali osvetnički rat u kojem je neprijatelj samo prividno stradao.

Ipak, mislili smo, od toga ćemo imati koristi. Kad se malo suhnu, papirne grudve ćemo naložiti i na toj lomači se ugrijati.

Dok smo tako spremali ‘ogrjev’ u redakciju je ušao Iso Bešić, čovjek koji se na tavanu skrivao stotinu dana i noći. 

xxx

Iso šiša sve unaokolo, borce u rovu, djecu u haustoru, starce u krevetima, žene za šporetima u memljivim podrumima… 

“Mogu i tebe ošišat’, ako hoćeš”, kaže mi i gleda u moju dugu kosu, podivljalu od pranja bez šampona i sušenja hladnim zrakom. 

“Ošišat ću ti i kolegice, lakše vam je održavati kosu,” kaže i mjerka i njihove podivljale i polumrtve kose.

Adnanina je skoro sva sijeda, iako nema ni 30. Dugo je preko brda bježala od neprijateljske vojske, koja je zauzela njen gradić. Kosa je zapamtila njenu bol i  strah.  Šta i da je ošiša? Ona će opet narasti – srebrena, puna strašnih uspomena.

Želim zabilježit Isinu priču, a on bi radije o svemu drugom pričao, samo ne o tavanu.

“Iso, ja ću pisati direktno u mašinu, nemam baterije za diktafon, vi samo pričajte. Pričajte vašu priču o tavanu”, kažem mu.

On sagne glavu, ruku zavuče u džep sakoa, pa je izvadi, zavuče u drugi, pa onda rovi po džepovima od hlača…

Priča nikako da krene. On kao da traži makaze, makaze koje režu kosu i skraćuju priču.

Valjkom od mašine vrtim čisti list papira, mukom dobijenog od UNPROFOR-a.

Vidi moju nervozu.

“Ma, ko će mene razumjeti? Mene razumiju samo sarajevski golubovi. I šta ko ima od moje priče, kad je ovdje million gorih od moje?”, pita i ustaje, kao da će da krene.

“Ipak, pričajte”, navaljujem.

“Iz pravca Sarajevskog aerodroma počelo je granatiranje našeg naselja. Dan i noć, noć i dan. Kao da nikad nisu spavali. Sve su komšije bile u podrumu, dijelili smo hranu, sve što smo imali. Nekoliko puta ispalili su i suzavac prema podrumu. Ipak, malo ko se ohrabrio na bijeg. Sve smo mislili – proći će.  A onda su okružili naselje i pozvali da se predamo. Bilo je kasno da bježimo. Ja sam krenuo na tavan. Pozdravio sam se sa ženom i uzeo iz stana nešto trava, to je bilo jedino što smo imali za jesti. Zvao sam i ostale muškarce, ali nisu smjeli poći. Predali su se. Dok sam se peo na tavan, čuo sam kako srpska vojska upada u podrum, čuo sam žamor, pa pucnjavu, krike… Sve muškarce su pobili, a žene i djecu odveli.

A ja sam se šćućurio u kut na tavanu i jedan golub me gledao… Mislim da me sažaljevao”, kaže Iso pa zašuti.

Tek je prošlo podne, ali je u redakciji već tamno kao da je noć.  Samo vidim kako iz Isinih nosnica izbija para. Kratko se zakovitla u hladnom zraku, a onda je hladnoća dokrajči.

Kolegice su već na početku Isine priče otišle svojim poslom.

Adnana, predratna urednica radija u jednom bosanskom gradiću, telefonom radiostanicama šalje izvještaj vojske o stanju na ratištu, informacije o podjeli  humanitarne pomoći, vode, lijekova… dok Samra pokušava komandanta francuskog bataljona UNPROFOR-a, koji usred rata “čuva mir” u našoj velikoj općini, ubijediti da i oni moraju znati šta se dešava i da nam trebaju pomoći bar u nabavci papira za novine.

xxx

Pred Isom je čaša vode, jedino čime smo ga imali počastiti. Popije gutljaj, pa nastavi.

““To je bilo 17. Juna 1992. Prvih sedam dana jeo sam samo one trave i pušio ih. Golubovi su donosili neke sjemenke i malo je falilo da im to ukradem. Onda sam pomislio da nekog goluba ubijem i pojedem, ali nisam mogao. Znaš, ja mislim da su oni mene čitali k’o bukvar, oni su znali šta se sa mnom dešava… Tako su me pametno gledali. Kad bi neprijatelj naišao, oni bi zaklepetali krilima…”

Opet Iso zašuti.

Da odagnam šutnju, priđem prozoru i otvorim ga. To je jedini način da vidim šta se vani događa. Hladni zrak, kao metak šiša mi pored uha. Tramvajskim šinama, kojima tramvaji više ne voze, neki čovjek u ženskoj skijaškoj jakni, na improviziranim kolicima, vuče korjen drveta. Ispod prozora, iz lokve vode, nakupljene u ruži, kako zovemo kratere koje na asfaltu ostavi granata, dva goluba piju vodu.

“Možda su ovo vaši golubovi”, kažem mu i kimnem glavom da priđe prozoru.

Iso ih pogleda, pa nastavi: “Znaš, nisam danima imao vode. Onda je pala kiša. Odmakao sam crepove i u tabakeru koju sam imao sa sobom, zahvatio sam kišnicu. Pio sam, a ona je smrdila na mrtvace. Sto, sto dana i noći sam proveo na tavanu, ali to nisam tada znao, tek kasnije sam saznao.

Sa tavana sam osluškivao šta se dešava u zgradi i ispred nje. Nisam bio siguran da li je sva ispražnjena, jer sam povremeno čuo korake. Pretpostavio sam da još ima pokoji komšija, ali sam pomjerio jedan crijep i upratio neprijateljske straže. Znao sam kad dolaze, kad odlaze, iako nisam imao sat, niti sam znao koji je dan. Jednog dana, kad sam bio siguran da su otišli, sišao sam sa tavana i ušao u dva-tri stana iz kojih je narod istjeran.

Tražio sam bilo šta što se može jesti. Ali, nije se imalo šta naći. Samo ponegdje malo brašna i ulja. To sam miješao i jeo sirovo. Kad sam prvi put sišao, na stepenicama sam našao mrtvog komšiju Ramiza Foču. Kad sam sišao drugi put, neprijateljski vojnici su odnosili njegovo tijelo, koje se raspadalo. Otpadali su komadi s njega i širio se smrad, poput one kišnice koju sam pio.

A onda su me jednog dana vidjeli”, kaže Iso, popije malo vode, pa zašuti.

Negdje u blizini pade granata. Trepere najloni na zidu i papir u mašini drhturi, ali se ne obaziremo. Ni on, ni ja.

“Jeste li tada uhapšeni?”, pitam.

“Nisam”, kaže.

“Mislili su da sam jedan od njih – brada mi je već bila dobro porasla, valjda zbog toga, pa su me pozdravili i otišli.”

Iso se vratio na tavan. A onda je granata pala na krov i komad betona je pao na njega.

“Liječio sam se kako sam znao, na ranu stavljao suhe trave, smrdljivu kišnicu. Jednog dana, onemoćao od hrane, sišao sam u jedan stan, gdje su me ugledale dvije žene, koje nikad tu nisu živjele. Pitale su kad sam došao, a onda su me prijavile. Po mene su došla dvojica. Jedan mi je rekao: ‘Danas je 27. septembar, dan tvoje smrti’. Po tome znam da sam bio sto dana na tavanu. 

Ali nisam ni tada umro, odveli su me u jedan logor, pa drugi, treći… i svaki dan sam nanovo umirao od batina i poniženja. Tri puta su me vodili na razmjenu i tri puta vraćali, igrali su se sa mojim živcima. Ludio sam, toliko sam ludio da nisam vjerovao da sam živ. Nisam vjerovao ni kad su me stvarno razmijenili”, priča, a ja napamet pronalazim slova na mašini. Jer od dana nema više ništa, kukavički je pobjegao i skrio se.

Iako je redakcija u zgradi općinske vlade, ni ona nema struju.

Ali, u ratu se čovjek izvješti u stvarima o kojima nikad nije ni sanjao. Nauči da u mrklom mraku dođe na peti ili deseti sprat, da od silnih istovjetnih vrata, prepozna baš svoja, svoju šteku, svoj hodnik, da unese kanistere s vodom i nigdje ne prospe ni kapi… Tako i ja – napamet znam gdje mi je koje slovo na tastaturi, kad trebam povući ručicu na mašini da mi napravi novi red na kapi i kako podići tipku za veliko slovo.

Iso ustaje, već je skoro na vratima. Opet me pita: “Kome ova priča treba?“

“Napravit ću novinu na francuskom jeziku, poslat ću Vašu priču u svijet”, kažem, a on samo otpuhne i žuri da je završi.

“Znaš, kada sam došao na slobodnu teritoriju, ljudi koji su me ranije znali, čudili su se da me vide živog, mislili su da vide duha. Jer – svi su bili ubijeđeni da sam ubijen, da sam umro.

Ja sam govorio da nisam, govorio sam koliko sam umio, oni su razumjeli koliko su mogli. Da sam ovo ispričao golubovima, oni bi znali, oni bi me razumjeli”, završi Iso. I nestade u mraku.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO