Štulić, mesija koji neće doći

A otkad Štulića nema ovdje na političkim i muzičkim pozornicama dogodila se već druga smjena generacija (Branimir Johnny Stulic / Facebook)
A otkad Štulića nema ovdje na političkim i muzičkim pozornicama dogodila se već druga smjena generacija (Branimir Johnny Stulic / Facebook)

Ni za kim ovdašnji narodi ne nariču toliko, prizivajući ih kao duhove, koliko za Josipom Brozom Titom i Branimirom Džonijem Štulićem. I dok se prvi iz razumljivih razloga ne odaziva na zazive sljedbenika, osim u formi virtualnih dosjetki, drugi to nevoljko i drčno čini iz svoga nizozemskog egzila. Kao u nekoj komediji zabune, čovjek kojega ovdje mnogi još doživljavaju kao “Boga” i heroja, živi povučeno u nekom uspavanom malom gradu u središnjoj Nizozemskoj osorno komunicirajući s ovim krajevima koje je napustio na vrhuncu slave i uoči rata s kojim nije želio imati ikakve veze.

Oni ga zovu, a on neće

I Tita i Štulića mnogi i danas štuju dozivajući ih i doživljavajući kao mesije. Na njih dvojicu – jednog fizički nepostojećeg, a drugog fizički odsutnog – to mnoštvo projicira svoje nostalgičarske slike o boljoj i ljepšoj ili bar dostojanstvenijoj jučerašnjici. Istodobno, reći će štovatelji spomenutih, i na političkoj i na muzičkoj sceni defiliraju njihovi loši oponašatelji i replikanti. Tita su zamijenili “titići”, kako je još devedesetih ovdašnje nacionalne vođe nazivao pokojni Stipe Šuvar, dok je sličnu estradnu tranziciju neki anonimni zagrebački autor u ime Štulićeve sljedbe sažeo u čuveni grafit: “Džoni, vrati se! Jajo nas je..”. I tako, još od sredine devedesetih, kada je manje zadojenim sljedbenicima već bilo jasno da Štulićev egzil nije privremen, drugi su ga stali uporno i strastveno dozivati i pripremati mu teren za povratak. Kako su godine odmicale, a zatim i desetljeća, činili su to sve upornije i s još više strasti. Zovu oni njega i dalje, a on neće ni čuti. Zovu ga opet, a on opet neće. I treći puta ga zovu, a on ni četvrti puta neće. I uvijek tako iznova.

A skoro svake godine dâ Džoni intervju nekim novinama s ovih prostora, pa u njima govori uvijek isto što ga muči: prevarili ga za autorska prava, oteli mu pjesme i uskratili tantijeme. I uvijek srdito poručuje da nema namjeru vratiti se jer ni putovnice ni pasoša nema niti bi ih tražio, a usput uvijek dobaci i nešto kontroverzno o Srbima i Hrvatima, o povijesti i historijskim usudima ovih prostora. Pa onda priča opet krene iznova: zovu ga, a on neće. Zovu ga opet, a on opet neće… I tako svake godine, i druge i treće.

Što bi radio kada bi se vratio

Nedavno je Štulić proslavio 64. rođendan, što je onim njegovim fanovima koji su odustali od vjere u ukazanje svoga idola i njegov „drugi dolazak“ već sasvim jasan znak da on više nije ni Bog ni Johnny-boy kakvim se onomad sam opjevao. Kada je 1991. po drugi puta odjezdio u Holandiju imao je 38 godina što je za rock-trubadura, glasnika generacije, gurua i muzičkog genija – kako mu sve tepaše – trebalo biti doba vrhunske stvaralačke zrelosti. A posljednji službeni samostalni album objavio je 1997. što je, za informaciju onima koji se pogubiše u vremenu, bilo prije točno dva desetljeća! Dovoljno da pokoleba i zadnje zagrižene fanove i fanatike uvjerene u Njegov povratak. Štulić je, očito, svega toga svjestan, pa se i drži podalje od ovih krajeva. No ipak se, kako rekoh, povremeno javi nekim intervjuom uglavnom govoreći grube stvari, bez sustezanja, ratujući sa svima za koje drži da su ga prevarili, pokrali, plagirali i reciklirali. Istodobno se preko njegovog ostarjelog lica prelama sva patologija nostalgije s ovih prostora uvijek okrenutih unazad i vječito izloženih prošlosti.

A otkad Štulića nema ovdje (da podsjetim: četvrt stoljeća je u pitanju!) i na političkim i na muzičkim pozornicama dogodila se već druga smjena generacija. „Titići“ prve generacije već su se pridružili Titu, a Jajo i njemu slični pod stare dane tezgare na raznim eventima ili otvorenjima shopping-mallova. Glazbeni trendovi koji se nisu još ni pomaljali na obzoru u vrijeme kada je Štulić odlazio odavde, u međuvremenu su već apsolvirani i arhivirani. Napisane su već i Štulićeve biografije te snimljeni filmovi o njemu, njegovim novovalnim suborcima i junacima njegovih pjesama. Već je sa svih strana opisano i najčešće subjektivno secirano poglavlje o novom valu na ovim prostorima, sazdano na krhkim temeljima i učvršćeno s nekoliko armiranih mitova, među kojima i onim o Džoniju i njegovom još nedočekanom uskrsnuću.

Patologija nostalgije

Zanimljvo je da u projekcijama te patološke nostalgije Štulić ne stari. On je i dalje ikonički lik u vijetnamci, s rejbankama i gitarom. No, ima u toj priči paradoksalna kvaka: dok njihov idol naočigled stari i bliži se sedamdesetoj, oni – njegovi idolopoklonici – i dalje žive konzervirani u prošlosti, nepokolebljivo uvjereni da će On jednom ipak zakoračiti na binu, uštekati gitaru u struju i … parararam, parararam, parararam pam… zapjevati da “jednog dana nema me da nikada ne dođem…” pa im potom odsvirati svojih stotinu pjesama i nakon svega ih poškropiti litrom znoja koja mu se iscijedila u čizme. Jedino se ne zna na kojoj bi od eksjugoslavenskih atlantida održao taj povratnički koncert. A šanse da će taj deklasirani umirovljenik iz Nizozemske, kojemu ovdje nisu priznali radni staž, doista to učiniti gotovo je jednaka šansi da njegova malonogometna ekipa iz Houtena pobijedi prvi sastav Reala iz Madrida sa sedam golova razlike. Svih zabijenih u prvoj polovici prvog poluvremena!

Štulićev povučeni (malo)građanski život u Nizozemskoj, taj više samovoljni nego dobrovoljni egzil, ipak nije zaustavljen u vremenu. Usprkos srdžbi i preziru kojima nas s vremena na vrijeme obasipa, on nas također uredno obavještava o tome čime se bavi: proučavanjem povijesti, prevođenjem Ilijade i Odiseje („Jel mu netko rekao da je to prevedeno?“, upitao je još devedesetih pokojni Željko Malnar kada mu je Jurica Pađen rekao za tu Štulićevu rabotu) objavljivanju pjesama iz svoga opusa na YouTubeu… Čak je otvorio i profil na Facebooku! Za nekoga tko već četvrt stoljeća fizički ne boravi ovdje i tko je „kao mali došao u grad“, a kao zrela zvijezda kapriciozno otišao u anonimnost nekog dalekog stranog predgrađa, to je zapravo prilično puno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO