Odlazak Fulir(ant)a kojeg niste mogli ne voljeti

Hrvatsku javnost šokirala je vijest o odlasku Relje Bašića, jednog od najvećih hrvatskih glumaca (Patrik Macek / PIXSELL)
Hrvatsku javnost šokirala je vijest o odlasku Relje Bašića, jednog od najvećih hrvatskih glumaca (Patrik Macek / PIXSELL)

‘Milostivica je krivo razumjela – ja, prosim, nisam nikakav ‘šnel fotograf’. Ja ne snimam za nofce. Ja snimam iz umjetničkog užitka’.

To je samo jedna od brojnih urnebesno odigranih replika koje je veliki Relja Bašić kao gospodin Fulir izmijenio sa svojim jednako inspiriranim kolegama u legendarnom filmu Tko pjeva, zlo ne misli.  

Nije da znam – jer nisam glumac – ali pretpostavljam da je jedna od stvari od kojih najviše strahuje svaki glumac ta da ga publika jednom zauvijek poistovjeti s nekom od njegovih uloga i isključivo po njoj pamti, iako je tijekom svoje karijere i života odigrao niz drugih, većih ili manjih, značajnijih ili manje značajnih glumačkih ostvarenja.

Takvih je slučajeva itekako bilo, pa i u kinematografijama s naših prostora – možda je najupečatljiviji primjer hrvatski glumac Martin Sagner koji je, ma što odigrao tijekom svoje karijere, uvijek ostao Dudek, lik glavnog seoskog naivca kojeg je maestralno odigrao u jednoj od najboljih serija snimljenih na ovim područjima – Gruntovčanima redatelja Kreše Golika.

Netom preminulom Relji Bašiću, jednom od najvećih hrvatskih glumaca, ali i bivše države, to se unatoč najpoznatijoj ulozi gospodina Fulira nije i zasigurno neće dogoditi – odigrao je više od 3.700 kazališnih predstava, glumio u 56 domaćih filmova, ali i brojnim inozemnim, u kojima je raskoš svog glumačkog talenta izražavao i igrajući na više svjetskih jezika.

Umjetnik za mir

Relju Bašića nisam zapravo poznavao, osim kroz njegove uloge i javne istupe – upoznao sam ga jednom 2004. godine, kada sam od njega u zagrebačkoj zračnoj luci uzimao izjavu povodom njegovog putovanja na uručenje titule ‘Umjetnik za mir’, kojom ga je ovjenčao UNICEF.

Nekoliko godina kasnije vidio sam ga u bolnici, kamo sam došao u posjet ocu, ali su se moja strahovanja za njega tada, srećom, pokazala nepotrebnim. Ipak, nisam ga pozdravio ne želeći ga uznemiravati – i uvijek sam poslije iznova žalio što nisam. 

Otprilike negdje u to vrijeme, također sasvim drugim novinarskim povodom, upoznao sam Mirjanu Bohanec, hrvatsku sopranisticu i glumicu, koja je tada bila kulturni ataše u jednom hrvatskom veleposlanstvu.

Ona mi je, sa svojim neodoljivim smješkom, na moje ‘off the record’ pitanje o iskustvu snimanja Tko pjeva zlo ne misli, u kojem je glumila s Reljom Bašićem, Franjom Majetićem i Mijom Oremović, govorila o nevjerojatno pozitivnoj atmosferi prenesenoj i na film te velikoj gospoštini, pomoći, duhovitosti i kolegijalnosti svojeg partnera Relje Bašića, koji nju kao udanu ženu Anu Šafranek u filmu zavodi kroz druženje s njezinim podosta starijim suprugom, tipičnim purgerom Franjom (Franjo Majetić), sestrom Minom (Mia Oremović) te Franjinim i Aninim sinom Pericom (Tomislav Žganec), a koji cijelu priču priča kroz svoj Dnevnik malog Perice autora Vjekoslava Majera.

Radi se o jednom od, po općem mišljenju publike i struke, najboljih hrvatskih filmova, ‘komediji s pjevanjem’ čija se radnja događa 30-ih godina prošlog stoljeća u Zagrebu i za koji je teško reći koji je lik maestralnije odigrao svoju rolu.

A rezultat je neopisivo šarmantan, zabavan i topao film koji već nekoliko desetljeća u svakoj generaciji osvaja nove brojne fanove i postao je opće mjesto zagrebačke i hrvatske kulture i filmske umjetnosti.

Film je također još jedno remek-djelo Kreše Golika i, eto znakovite slučajnosti, i ovaj njegov uradak iznjedrio je lik koji će zauvijek ostati u kolektivnoj hrvatskoj svijesti – Ernesta Fulira, kojeg je neponovljivo utjelovio upravo Relja Bašić.

Ironiziranje karakteristika ‘tipičnog’ Zagrepčana

Budući da je Relja Bašić odigrao brojne velike uloge po kojima ćemo ga pamtiti – spomenimo samo antologijsku ulogu muškarca čiji je brak utonuo u krizu u jednom od najboljih i najvažnijih filmova hrvatske i jugoslavenske kinematografije, Rondo redatelja Zvonimira Berkovića, njemu će se teško dogoditi da samo po ulozi gospodina Fulira bude upamćen.

No, ona će zacijelo ostati njegovo najprepoznatljivije naslijeđe.

A tko je u biti gospodin Fulir? Kao što mu i samo prezime kaže, on je fulirant, odnosno folirant, hohštapler, zagrebački ‘dandy’, šminker za kojega nije posve jasno čime se zapravo bavi (kaže u filmu samo – akvizicijom) niti od čega živi, no uvijek je ‘skockan’ i spreman za flert s lijepim ženama.

Na neki način, on je prema van forma bez pravog sadržaja – iako ostavlja dojam visoko obrazovanog (o čemu također zapravo ništa ne doznajemo), urbanog, suvremenog muškarca koji voli ostavljati dojam da o svemu nešto, ako ne i mnogo toga zna, njegova ‘foliranština’ lako se otkriva u fino provučenim detaljima, kao što je scena u kojoj Anu Šafranek nagovara na pjevanje jedne popularne pjesme od koje on zna samo početne riječi ‘Ja ljubim…’ Dalje se zadovoljava pjevušenjem ‘la la la…’.

Po mnogo čemu, Fulir je zapravo utjelovljenje tipa osobe sa svim karakteristikama koje se u nekim sredinama zbog ovakvih ili onakvih predrasuda počesto zamjeraju Zagrepčanima – afektiranost, prenaglašena gospoština, služenje stranim riječima, prvenstveno njemačkim i engleskim, u prilikama u kojima to nije potrebno, hladnoća i distanciranost u odnosima sa strancima – ukratko uobraženost, oholost, taština i pretencioznost.

No, u ovome filmu sve su te karakteristike ironizirane i – prvenstveno zahvaljujući Relji Bašiću, Zagrepčancu kojemu su one sve i više nego dobro poznate – izokrenute u simpatično i dobronamjerno zadirkivanje i podbanje starog zagrebačkog duha koji se, kao i mnogo toga drugog nakon posljednjeg rata, bitno zagubio ili barem povukao pred nekim novim i drugačijim ‘Fulirima’ – ali nije nestao.

Neki, poput aktualnog zagrebačkog gradonačelnika, svojom ga hinjenom, izvještačenom i najblaže rečeno nespretnom ‘zagrepčanštinom’ dodatno devastiraju želeći se dopasti, ali umjesto toga prije svega same sebe čine smiješnima, neki ga se više ne sjećaju ili ne osjećaju, neki rjeđi ga još njeguju, a neki ga i dalje iz daljine ili iz blizine ismijavaju…

A neki…

Neki čekaju da omiljenom Relji Bašiću u čast javna televizija u nedjelju navečer ponovno emitira Tko pjeva, zlo ne misli.

Gospodin i glumačka veličina

Gledao sam taj film – bez pretjerivanja – više stotina puta i dijaloge, kadrove i scene znam napamet. Ali kao i svako filmsko remek-djelo, svaki put otkriva neki detalj koji do sada niste zapazili, zbog čega dobre filmove uvijek iznova treba gledati.

Ako je u nekom filmu vjerno prikazano kako se i do koje mjere Zagrepčani sami sebi mogu narugati, a time nužno i posljedično otvoriti vrata te na neki svoj način i u skladu sa svojim mentalitetom poželjeti dobrodošlicu svakome tko u ovaj grad dolazi, onda je to taj.

Jer, ovaj film progovara, između ostaloga, i o samoj biti duha Zagreba i onoga što on sa svojim stanovnicima jest.

Gopodin Fulir zorno je to pokazao kao lik u filmu kroz koji se dobar dio toga, pa i u proturječju, presijeca, a Relja Bašić kao gospodin u privatnom životu – koji se često šalio na račun svojih doista impozantnih ušesa – i kao jedan od najvećih glumaca koje su ovi prostori podarili.

Na radost svih onih koji su imali sreću da žive u vrijeme kada je veliki Relja stvarao, ali i onih kojima je svoje uloge ostavio u naslijeđe…

Ovima drugima skromno preporučam za početak Tko pjeva, zlo ne misli pa neku krenu na Rondo, Imam dvije mame i dva tate itd itd… i ne zaboravite serije…i uživajte.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO