Borba papirnog zmaja

U ratu stvari zamijene svoje mjesto i pitaju jedna drugu zašto su tu (EPA)

Nikad nije dobro kad ti na vrata dođe vojnik iz jedinice nekog tvog. Najgore je kad ih dođu dvojica-trojica. Česte su takve posjete u našoj zgradi. Uvijek nakon toga njeni hodnici dugo odjekuju od plača i tuge.

Ne valja ni kad iznenada vojnika zovnu iz štaba i dadnu mu paket hrane. Nakon toga taj će vojnik zasigurno završiti u nekoj velikoj akciji, poslije koje će neki drugi vojnik pokucati na vrata njegovog stana ili, u boljem slučaju, vratiti se kući i onda dugo šutjeti i spavati otvorenih očiju.

Jutros je jedan vojnik pokucao na naša vrata. Dok sam ga gledala kroz špijunku, mislila sam koji je brat u pitanju – stariji ili mlađi. Kako sam više širila vrata, tako su moje noge bile kraće.

A onda sam shvatila da je vojnik sam. To je bio dobar znak. Da su ih dvojica, to bi bila ozbiljna prijetnja, proletjelo mi je kroz glavu.

Mama je u dva koraka već bila pored mene.

Ali, vojnik se nasmijao.

“S. je ranjen, ali je dobro, ne brinite, samo je malo opečen”, brzo je izgovorio, žureći da nas ne uhvati panika.

Svejedno, mama je već bila u suzama. Drhtala je i neshvatljivom brzinom se smanjivala. 

Vojnik ju je zagrlio.

“Stvarno je samo ranjen, ne brinite, evo zajedno ćemo do bolnice”, rekao je i izvukao nas napolje.

***

Pri ulazu u bolesničku sobu, navukli su nam zelene mantile i stavili maske preko lica. Neobično je to za ratne uvjete, ali bolesnici s opekotinama posebno se čuvaju od infekcije.

U krevetu odmah do vrata, umotan u bijele zavoje od glave do pete, brat je ležao poput mumije. Ali, čim nas je ugledao, podigao je glavu i nasmijao se. Grlili smo ga, pažljivo i nježno kao tek izleglo pile.

Znala sam da od nas krije koliko ga bole opekotine i kako je strašno biti u sprženoj koži, ali meni je, svejedno, laknulo.

Hvala Bogu, više neće ići na liniju odbrane, pomislila sam i zadovoljno se osmjehnula. Nisam to nikom rekla, ali me radovala ta mogućnost i činjenica da je ostao živ.

Pogledala sam mamu i učinilo mi se da i ona misli isto.

Nikada o tome nismo razgovarale. Kao što nismo nikad jedna drugoj priznale zbog čega noću izlazimo na balkon, gdje smo se često znale sudariti u mrklom mraku. Tamo smo, napuštajući krevete, u pidžamama, osluškivale pucnje, kao psi tragači njušile miris baruta i pokušavale zaključiti iz kojeg pravca dolaze. Znala sam da mama ne spava. I ona je znala da ja ne spavam. Mislile smo na njih – ja na dva brata, ona na dva sina, koji su hladne noći provodili u nekom rovu.

Izgledalo je kao da činimo grijeh ako ležimo u krevetu u vrijeme za koje su oni na ratištu. Ali, to nismo izgovarale. Bilo je lakše praviti se da uzimamo čistog zraka na balkonu, kao što smo to ponekad radile u miru, nego priznati da živimo u stanju permanentog straha, brige i grižnje savjesti.

Sad je bila prava prilika, mislila sam – brat će se oporaviti, a onda će ga sigurno i demobilizirati. Jedna briga manje, računala sam u sebi.

Čudno je to koliko strah i neizvjesnost potakne sebičnost u čovjeku, koliko i tako tragična situacija, kao što je ranjavanje, postane razlog za radovanje, za neku novu mogućnost.

A rat je, pored ostalog, stanje nelogičnih mogućnosti i situacija.

***

Moj brat je ranjen dok je tenkom, jedinim koje je imala Armija Bosne i Hercegovine u opkoljenom Sarajevu, pokušavao izvući transporter koji je neprijatelj nešto ranije pogodio, a njegovu posadu živu spržio.

Taj tenk nekad je bio muzejski eksponat. U ratu se pretvorio u mogućnost da postane pravo ratno oruđe. Naspram tog tenka, malo preuređenog muzejskog eksponata, koji nikad nije u potpunosti stavljen u funkciju, stajalo je 250 moćnih modernih tenkova, kojima je rukovala četvrta vojna sila u Evropi.

Taj mali slabašni tenk dobio je nelogičnu mogućnost da krene sam protiv svih.

Naša želja za slobodom širila je iluziju o mogućnosti. Bili smo papirni zmaj koji se bori protiv strašne oluje. Nedostatak svega pojačavao je spremnost da se protiv neprijatelja borimo ako treba i filmskim trikovima.

Baš takvim trikovima borili su se stanovnici naselja u kojem je živio moj brat.

Kada je neprijatelj, ni kilometar udaljen, zapucao iz tenkova, koje je mjesecima prije toga krišom ukopavao, stanovnici kućica s crvenim krovovima na istočnim obroncima grada, tek tada su shvatili da nemaju nijednu jedinu pušku i da će svi izginuti ako se čega ne dosjete. I sjetili su se jedinog što su imali – zaostalih petardi od novogodišnje noći. Od njih su napravili male bombe i kad bi neprijatelj utihnuo, pravili su eksplozije i buku. Tako su zavaravali neprijatelja, davali mu do znanja da i oni “konja za trku imaju”.

“Pucale su kao prave granate. Oni gore su mislili da mi imamo prave bombe, toliko je to praskalao”, uvjeravao me je, dok mi je jednom objašnjavao kako su prvih dana rata branili naselje.

No, petardi nije bilo dovoljno, pa se valjalo snalaziti za pravo oružje. Tako su u gradu počele nicati prve fabrike oružja i municije.

***

Svjedok tome je drugi mumificirani muškarac koji leži u krevetu do mog brata. U miru je bio nastavnik hemije, u ratu je dobio mogućnost da svoje znanje iskoristi i – pravi bombe.

I on ih je pravio. Sve donedavno.

Eno ga sad leži u zavojima. I njegovo tijelo je sprženo. Bomba je eksplodirala prije nego što je trebalo.

Nastavnik hemije, kojeg sada zovu “Doktor Baltazar”, ne odustaje od namaštavanja kako se oduprijeti neprijatelju. U tome mu pomaže moj brat, koji drži nezapaljenu cigaru u ustima, i njih dvojica, kao dva velika bijela duha, dok leže u krevetu, u zraku crtaju skice magičnog oružja kojim će se osloboditi grad.

O otporu maštaju svi, kao kokuzi o dobitku na lutriji. Grad je ogromna maštaonica, u kojoj stotine hiljada meta za odstrel razmišlja kako da od ničega napravi oružje, skuha ručak, okupa se bez vode, ugrije bez vatre…

Moj prijatelj, mladi novinar i zaljubljenik u strip, tako mašta o gradnji gumenih džamija, čiji se minareti povijaju pri udaru granate, a onda je, kao bumerang, vraćaju neprijatelju.

Ni žene ne zaostaju u pravljenju mogućeg od nemogućeg. U njihovim kuhinjama, u kojima nema ni vatre, a kamoli povrća, ulja, mesa i začina, kao najveće mađioničarke danonoćno spremaju obroke za svoje porodice, za vojsku. Pite prave od riže, šnicle od leće, kukuruzno brašno oblikuju u loptice koje mijenjaju krompir, pržena riža zamjena je za kafu, a sitno samljeveno lišće čaja pretvaraju u duhan.

Rat je stanje nelogičnog korištenja stvari, u kojem automobili služe kao antisnajperski zidovi ili materijal za peći, frižideri postaju ostava za vrijedne stvari, knjige su materijal za loženje, deke i zavjese najbolji su panciri, oluci nisu odvodi kišnice, nego sakupljači vode, a pile više ne služe za rezanje drva već kao hirurški instrument za amputiranje ranjenih dijelova tijela…

U ratu stvari zamijene svoje mjesto i pitaju jedna drugu zašto su tu. Tamo se u neboderima sudaraju od lima sklepane peći s ledenim gusanim radijatorima, tranzistori priključeni na baterije, ugrijane na ringli, rugaju se ugašenim radioaparatima i muzičkim linijama, komšije natovarene drvima, dok tabanaju stubištem, posvađane su sa zaustavljenim liftovima…

Dok leže u bolničkoj sobi, čiji su prozori zagrađeni vrećama s pijeskom, moj brat i “Doktor Baltazar”, dva bijela duha, rukom crtaju po zraku. Prave skicu za oružje kojim će odbraniti grad,  u kojem te više neće biti strah kad ti neko iznenada pokuca na vrata.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO