Zvukovi se mute s mirisom behara stare kruške kajzerice iz moje bašče, koju je dedo kalemio prije sto godina i ne daju da se rasanim, te me to snoviđenje preteže. I, tek nakon lupanja desnog okna prozora moje djevojačke sobe, vrati me u praskozorje i shvatih da mi je proljetni hladni jutarnji zrak donio sve te igrarije fine tekućine moždanih vijugica i vratio me u neko od onih „s proljeća, a tome će više od pola stoljeća“.
Ti reski zvuci, vjesnici proljeća, ptičice i njihov pjev, zvukovi su koji nikada nisu pogriješili… Zaista bi bilo vrijeme za sadnju luka… Bez omaške ni sedmicu, sada su samo sni.
Magnovenje je, i tada meni „začarano“ „Sedam šuma“, bajkovita šuma visokih borova, i staništa mnogih ptica, životinja i biljaka kojih na Zmajevcu (sad je Vidikovac, a meni je to pojam onog brda na Trebeviću gdje je bila žičara) više nema, a svi ti „domaćini“ otišli su, nestali, ko zna gdje…
Danas sam ugledala (sigurno su ga prizvala moja snoviđenja) zalutalog kosa koji instinktivno traži tragove svojih praroditelja u krošnji bršljana ovijenog oko moje drvene verandice, koje također više nema, jer su ih tri granate, 1992, skrhale bez traga, još odmah s početka rata. A, ovo nije priča o ratu, ne nikako.
Spominjem brda iznad moje kuće u sarajevskom naselju Vratnik, uz Strošiće, preko Bakije sokaka do Zmajevca, Bakije, Sedrenik, Grlića brdo, Faletiće, jer to je krajolik začaranih dječjih snova o proljeću, o proljetnim urancima… I onda dugo čekani blagdanski teferič-omaha, o Jurjevu! Što bi rekli stari: „djetinje“ vraćanje dragim slikama kako bi se preživjeli svi naleti i stihije života.
I omaha, i posvećenje proljeća, i jangije, prvomajske velike vatre, dolaze, polaze od Valpurge i Vikinga preko dalekih običaja naroda Indo-Evrope do samog Japana, ali Inka i Maja, i eto spušta se do mog Vratnika.
A, sve počinje u momentu kada svjetlo preuzima tamu, dan kad uzima tminu, dobro nadvlada zlo. To je praiskon koji nas vuče da ne posustanemo. Praiskonski je strah da će to Vatreno nebesko tijelo koje grije i daje svjetlost zauvijek nestati. Da će zavladati tama u tim zadnjim danima decembra, prosinca.
Nepobjedivo Sunce
No, trenutak novog „daha“ je nada da će opet doći svjetlost, toplina i život. Vatrena kugla počinje se uzdizati i dan postaje duži što je ujedno pečat pradavnih osjetila naših predaka, da baš nakon zimskog solsticija, odnosno oko 25. decembra, prosinca, počinju mnoge proslave svjetla i ponovnog rađanja Sunca.
Velike blagdane uz zimski solsticij, 25. decembra, kao blagdan je definirao rimski car Aurelijan 274. godine, a nosilac je Sol Invictus – Nepobjedivo Sunce, te Saturnalije koje su trajala i po sedam dana prije samog solsticija. Prethodnici Heleni su imali svog Dionizija.
Tek početkom četvrtog stoljeća i u kršćanskim običajima ta potreba se prenosi prema rođenju Isusa Krista. Stari Egipat vezao je blagdane za velikog Ozirisa. Kelti su proslavljali smrt starog Sunca i rođenje novoga u ovo vrijeme godine, u Kini i u istočnoj Aziji blagdan Dongzhi.
Belkise, Kineskinja koja je imala kinesko, ali i muslimansko ime, vodajući me Pekingom 1991. godine, pričala mi je o praznicima koji svi slave. Među njima je Dongzhi, također vezan uz zimski solsticij. Tumači filozofiju jina i janga trenutkom kada Sunce tone, rastu sile negativne energije, a nakon te prekretnice počinje dotjecati pozitivna energija.
U Iranu se za zimskoga solsticija proslavlja blagdan Shabe-Yalda, još iz perzijskih, predislamskih vremena. Tada se vjerovalo da je u najdužoj noći u godini rođen Mitra, bog svjetlosti i istine. U noći Yalde okuplja se obitelj i bliski prijatelji. Slavljenje noći Yalde 2008. i službeno je uvršteno na popis iranske nacionalne baštine, a baš tada sam provodila jedan period u Iranu, te bila gošća mojih prijatelja. Tada se Teheran crveni od velikih narova, ali i blijedo zeleni od karpuze. Voće i voće, svuda!!!
Buda je u decembru doživio prosvjetljenje, pa se 8. decembar slavi Bothi, dan kada je Buda izašao iz beskonačnog kruga rođenja i smrti, odnosno reinkarnacije.
Jevreji u decembru slave Hanuku, blagdan svjetla, paleći svakoga dana po jednu svijeću na sedmerokrakom svijećnjaku – menori. Još kao djevojčica sam slušala o Hanuki, ali ostat će mi u sjećanju Hanuka u ratu, kada je gospodin Jakob Finci priredio tu veče u hotelu Holiday Inn 1992. godine. Bila je ratna neimaština i skromnost, ali svečanost u tim tamnim danima ostat će mi zauvijek u sjećanju.
Babine huke
Spominjući Jarila, slavenskog zaštitnika proljeća, mladosti, malih janjadi i kozlića, vežemo i djevojačke poljske svečanosti, i aprilske Ide. Nadolazeće kršćanstvo donosi nam Juraja, te je tako Jurjev, u narodu početak ljeta.
Kako su Inke i Maje južna hemisfera, to su ove svetkovine slavili u junu. Iako su dolaskom Španjolaca morali preći na kršćanske običaje, stari običaji sačuvani su u najudaljenijim nastambama Anda. Sve ove svetkovine počinju u zimskom solsticiju ili suncostaju. Sunce se nalazi na najnižoj tački ekliptike i tada je najudaljenije od ekvatora.
Na našim prostorima u tekijama je sačuvano sjećanje na Rumija 17. decembra, kada pada Šebi arus. Mladina ili mladoženjina noć, kao vječni svadbeni pir. Nakon sedam dana – dan raste! Dan raste, a hladnoća se penje, te tako narod pamti Zemherije, najhladnije dane, a Erbeine, broji kao 40 prvih dana zime.
Posljednjih 50 dana zime su Hamsini, a u tom periodu „džemreta“ (vazdušne struje) padaju na prvi, osmi, 15. dan ulaska Sunca u sazviježđe Ribe, te je prvo otopljenje zraka, drugo vode, treće zemlje. Baba Marta ili Babine huke još se bore sa „južnjakom“ sve do Sultan nevroza ili što bi rekli Nu ruza, Novog dana, i traje do Jurjeva.
Boraviti u okruženju gdje se slavi Nu ruz, Novi dan, to vam je kao da plivate u velikim bazenima zlatnih ribica ili se probijate kroz zelenu posađenu pšenicu. Simboli sedam sin-ova govori o stolu na kojem treba biti sedam stvari, zelene trava kao na Božić, šarena jaja kao na Uskrs, ribe u zdjeli, ogledalo, bijeli luk, narcisi ili zumbuli, caklene jabuke u crvenoj agdi itd… To je prasak ljepote za oči.
S početka moje priče, uranci nedjeljom, okupljanje i starog i mladog i nas djece je privilegija mog djetinjstva. Prve visibabe, cica-mace, ljubičice, brale su se na uranku, družilo se, pa i igralo uz neku šargiju, ćemanče ili harmoniku… Ne sjećam se da su se okretali janjci ili pio alkohol.
O Jurjevu omaha, uz Faletiće, niz Faletiće, mladice grana bi se „omahivalo“ oko nogu mladića i djevojaka, uz želju da se bude zdravo i mlado kao te mladice. Bilo je tu i žare…
Igraj, mala!
Omah iza Višegradske kapije, nizbrdo desno, prema Obhodži, bila je Karanfil mahala – romska.
Deca su očekivala i posebno se radovala dolasku jednog Roma s medvjedicom, svezanom halkom o usta. Udarao je u def i bodrio je: “Igraj mala, igraj mala Božana“, a medvjedica je zaista igrala i mi smo s njom poskakivali u ritmu i pljeskali i vikali: „Igraj, malaaaa“!
Bio je i Džidžan sa šargijom i on je poskakivao i igrao, bacali su se 2-dinar, 5-dinara bijele, „plehane pare“. Pred rat sam sarađivala u romskoj emisiji Laćho džive Romalen i jedan od mojih putovanja bio je u Šutku u Skoplje. Bila sam gost i uvaženog profesora Jusufa Shaipa koji mi je pričao da je omahivanje u isto doba i u Indiji i Pendžabu, gdje je on kao Rom bio pozivan u goste, na njihove svetkovine.
Evo sad je po Rumiju Nisan (april), a nisan je u narodu vrijeme skupljanja kišnice jer donosi novo zdravlje. Za desetak dana je Goveđa zima, zadnji trzaji snijega i hladnoće, a onda Jurjevo.
E, tada se iznosi kućno cvijeće vani, lijehe se dorađuju, a novi sad, onaj luk s početka ove priče je počeo da izviruje iz zemlje… Mladim glavičicama salate se ukrasi lijeha između i eto, cijelo ljeto svježa iz bašče salata do Alđuna do po’ ljeta.
Od Alđuna do Miholjskog ljeta paradajz, zna doteći i do Rozi kasuma… Do Duhova. Uz Duhove, snijeg oteža hrizanteme (kasum-paše), te još mjesec i po, i opet Šebi aruz.
Krećemo se mileniji, narodi. Vrijeme leti…
A neee! Ono stoji i promatra nas, kao i Univerzum!
Izvor: Al Jazeera