Ko se nije vozio sarajevskim javnim prevozom, taj ni ne zna šta je avantura. Ja sam često u mogućnosti da biram. Da li da idem četiri stanice trolejbusom do posla, tj. do Skenderije ili da se ipak odlučim za pet stanica tramvajem. Malo mi je ipak bliža trolejbuska stanica pa se češće odlučim za vožnju trolejbusom.
Stanica na Grbavici kod Željinog stadiona. Ograđena žicom jer se pored ulice pravi nova saobraćajnica, a pješaci od semafora gdje prelaze ulicu do dolaska na stanicu, preživljavaju samo zahvaljujući pažnji vozača koji im dolaze iza leđa jer nema trotoara i krajem ulice se dolazi do stanice. Tada se lijepo ugazi u blato ili na neke kamenčiće koji su posuti na trasu buduće nove ceste. I tako to traje već mjesecima.
Neka se pravi i vrijeme je da se šire postojeće saobraćajnice, ali zar baš niko ne vodi računa o sigurnosti pješaka u tom dijelu ulice? I kako majka sa jednom ili dvoje djece može uopšte da u dvosmjernoj ulici dođe do stanice?
Ulazak u trolejbus je posebna priča. Ponekad se otvore sva vrata na trolejbusu, a ponekad se vozač zainati pa otvori samo prva vrata, da svi koji žele da se voze, kupe ili ponište kartu. I to mi je ponekad razumljivo jer po nekom poslijeratnom običaju na prva vrata ulaze samo oni od 70 i više godina jer obično su ona prva mjesta namjenjena za starije osobe i invalide. Ostali uđu na srednja ili zadnja vrata i na mjestu se ukopaju do posljednje stanice svoje vožnje.
Nadati se najboljem
Putovao sam i po drugim gradovima i vozio se u raznim vrstama javnog prevoza širom svijeta. Ali još nikad nisam vidio da na električnom čvorištu za trolejbuse ispred same Skenderije, nešto padne i otkači se sa vozila, vozač zaustavi trolejbus, otvori vrata i izađe sa ogromnom macolom, opali nekoliko puta u nešto (većina putnika ni ne gleda šta popravlja i nada se najboljem ishodu), nekoliko puta čujemo udarac tog velikog čekića u željezo i vrati se na svoje mjesto i nastavi vožnju.
Prije nekoliko godina jednu moju kolegicu sa posla je udarila struja kada je nagazila na jednu od stepenica na trolejbusu. Nedavno je jedan kombi završio u izlogu jednog poslovnog objekta i osam putnika je bilo povrijeđeno. Poslije sam čuo priče da su samo zahvaljujući prisebnosti i sposobnosti vozača minibusa, svi preživjeli.
Pamtim još i sudar dva tramvaja kod tehničke škole na Marijin dvoru a prije par dana tramvaj je iskočio iz šina u Neđarićima. Prekjučer je na terminalu na Ilidži pukla tramvajska žica pod naponom i samo pukom srećom je ponovo izbjegnuta tragedija.
Ali trebamo li se nadati da će nas ponovo neka sreća spasiti? I da li iko zapravo zna pravu istinu u kakvom su stanju naša sredstva javnog prevoza koje dnevno koriste stotine hiljada ljudi? Svjedoci smo da se uglavnom vozimo vozilima koja su kupljena davno prije rata, dakle u najboljem slučaju u nekim osamdesetim godinama. Poslije su nas zatpravali otpadom i starim željezom u vidu donacija tramvaja starih tridesetak godina i isluženim autobusima.
Milionski gubici bez troškova
Nikada mi neće biti jasno kako je prije rata preduzeće zvano GSP (Gradsko saobraćajno preduzeće), moglo relativno pozitivno poslovati i kupovati nova vozila a nije imalo na svojim vozilima niti kvadratića reklame neke firme. Sada su sva vozila ofarbana u boje raznih kompanija koje su tu reklamu morale i platiti, nema troškova nabavke novih vozila a sadašnji GRAS bilježi svake godine milionske gubitke.
Očigledno je problem puno veći od nekoliko uhapšenih direktora kojima se sudi za pronevjere. Jer situacija nije ništa bolja nego što je bila.
A dok ne dođu bolja vremena, apelujem na turističke agencije da strancima i gostima našeg grada organizuju i jednu turu vožnje javnim prevozom.
Siguran sam da će čuti zvuke koje nisu nikada prije, škripu željeza kao na brodovima koji tonu, da će vidjeti vozača kako macolom lupa po nekakvim kukama, da će imati borbu sa putnicima da izađu iz vozila na željenoj stanici i da će turistima željnim avanture biti to jedna prava adrenalinska injekcija.
A nama koji ovdje živimo i radimo, ostaje samo nada da se nećemo naći na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera