Jedna od najjačih narodnih uzrečica odnosno općeprihvaćenih narodnih mudrosti kod nas je da „sve kreće iz kuće“. Višegeneracijska subliminirana pamet time hoće reći da kućnim odgojem možemo objasniti primjereno ili manje primjereno ponašanje pojedinaca u različitim društvenim okolnostima. Pa ako sve zaista kreće iz kuće, da li to može značiti i da su izvori naše društvene propasti i stagnacije u jedinoj emociji koja je suštinski dominirala našim porodičnim vaspitanjem odnosno jesmo li spremni priznati da su sva naša balkanska društva rasturena, između ostalog, i zato što smo oblikovani strahom?
Jer strah je osnovna odrednica odgojnih metoda odvajkada primjenjivanih, što bi Rambo Amadeus rekao, na ovim prostorima. Vaspitavanje strahom od stvarnih i izmišljenih prijetnji i opasnosti u djetinjstvu nas dubinski određuje i uokviruje naše postupke dalje u životu. Strahom uzrokovana poslušnost, priznali to moderni roditelji ili ne, je u vrhu najpoželjnijih dječijih osobina. A onda kao odrasli pojedinci i kao zajednica isprepadanih jedinki lako budemo podložni trpljenju diktatura i političkih manipulacija, sadizma i mobinga, ostajanju u lošim brakovima i tolerisanju loših vlasti, prihvatanju lošeg standarda i sve gorih životnih i okolinskih uslova.
Čudovišta u ormaru
Krene to od najmanjih nogu, sa čudovištima. Onim u ormaru i ispod kreveta. Što plaše i zaskaču samo onu djecu koja odmah po lijeganju u krevet ne zaspu. Tako djeca nauče biti poslušna iz straha od fabrikovanih čudovišta. No, čim se malo nauči živjeti sa strahom od „onoga nečega“ što mu se noću šunja po mračnoj sobi, dijete se suočava se plašenjem najočiglednijim autoritetima, onim uniformisanim. „Ako ne budeš slušao/slušala, daće ti doktorica bocu“, čuje se i danas po hodnicima naših ambulanti i bolnica. Petogodišnjacima se prijeti kako će ih „čika policajac odvesti u zatvor“ ako ne budu bili dobri. Tako djeca nauče da izbjegavaju i ljekare i policajce ili, ako već ne mogu da im pobjegnu, onda da barem pokušaju da ih podmite. Osmjehom, suzama ili parama.
Kod nešto starije djece aktuelan je serijal banalnih upozorenja koja su vezana uglavnom za strah od bolesti koja se krije iza svakog, pa i najbezazlenijeg koraka u životu. „Nemoj vruć vode!“. „Zatvori prozor, uhvatiće te propuh!“. „Ne hodaj bos po pločicama!“. Iza svake od ovih prijetnji je scenario agonije u kojoj tinejdžer, najčešće, treba da zamišlja sebe kako lebdi između života i smrti proklinjući dan kad nije poslušao roditeljski savjet i obukao čarape. Već tada mu se (ili nam se) internalizuje činjenica da se treba biti sretno što se uopšte živo.
Kada se vaspitanju strahom pridoda i obrazovanje strahom, odnosno kada djecu dohvati školski sistem, varijacije na temu zaplašivanja idu od onih vezanih za sigurnost do onih koje u temelju podrivaju vjeru da će budućnost biti bilo kakva drugačija do mračna i puna patnje. Prvi nesigurni dječiji samostalni koraci ka školskoj zgradi praćeni su kontradiktornim povicima: „Ne trči preko ulice, zgaziće te auto“ i „Požuri preko pješačkog prelaza, udariće te nešto“, a ulazak i hodanje po hodnicima škole sa istim takvim scenarijima katastrofe od „Ne guraj se sa drugom djecom, past ćeš pa će te pregaziti“ do „Proguraj se naprijed da prvi uđeš, inače ćeš zakasniti na čas“.
Zidanje slojeva
Već opjevana poslušnost vanjskim autoritetima pečati se novim, maštovitijim oblicima psihičke torture koji već u sebi sadrže kreiran krajnji negativni ishod za nesretnog učenika čiji život počinje nalikovat horor filmu u svega nekoliko sekundi. „Ako ne naučiš sve kako je učitelj rekao, past ćeš na popravni, a ako padneš na popravni nikad se nećeš moći zaposliti i postaćeš propalica i beskućnik, pa ćeš živjeti u siromaštvu i bijedi i svi će te napustiti“.
Ovakav pristup zidanja slojeva straha jednog na drugi podrazumijeva i to da se osjećaj istinske sreće i radosti u životu mora platiti neizvjesnom ali očekivanom strepnjom i brigom, ako ne i tugom. Drugim riječima, smijeh, ako ga i ima uopšte, sigurno će biti praćen plačem kao jedinim objektivnim iskazom silne nakupljene anksioznosti. Svima nama nekako postane neugodno kad se previše i predugo smijemo. Jer nije vrijeme za smijeh.
I tako, malo po malo, jedinke u našim strahom okupanim društvima, postaju dobro istrenirani plašljivci, niskog samopouzdanja kojima se da upravljati kao sa grupom djece u mlađoj vrtićkoj grupi. Kao na daljinskom upravljaču, pritiskom na dugmad, proizvode se sjećanja na već usađene strahove i kombinuju sa strepnjom od gubitka ono malo prostora oslobođenog od brige. Slabo plaćeni poslovi se grčevito zadržavaju, bolje-ikakve-nego-nikakve penzije se razgađaju, a trpljenje svakodnevnih poniženja i gubljenje dostojanstva se opravdava ultimativnim strahom da se krhka struktura lažnog života ne stropošta u paramparčad.
Ma samo nek ne puca. Pobjeda kulture straha ogleda se u toj našoj najbjednijoj devizi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera