A kada će nemiri doći u Bosnu

'Ne znam zašto se ta pitanja sada otvaraju', rekao je švedski diplomat (Al Jazeera)

Ako Larsa-Gunnara Wigemarka, specijalnog predstavnika i šefa delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, kada nas jednog dana napusti, i po čemu budemo pamtili osim po lipi zasađenoj u Aleji ambasadora, onda će to biti po tome što je na svom Twitter-profilu napisao: „A kada će se ovo desiti u BiH?“. Učinio je to komentarišući masovne proteste u Rumuniji protiv Vladine odluke da dekriminalizuje ili smanji sankcije za korupciju, zloupotrebu položaja i sukob interesa.

I nije ovo prvi put da se strani dužnosnici u BiH i ambasadori raznih zemalja pitaju do koje granice bosanski čovjek može trpjeti poniženje od svoje bahate političke svite. Ima li njihovoj gorštačkoj, tvrdoglavoj, upornoj, evropskom mozgu nepojmljivoj i vanrazumskoj sposobnosti trpljenja uopšte kraja? Ta gdje su granice tog samouništavajućeg mazohizma? Ima li ih uopšte? Ni magarac to ne bi podnio.

Eto, ljetos je ambasador Holandije u nas, taj Jurriaan Kraak (gledaj, mi u BiH čak znamo i imena svih ambasadora!), poručujući našim političarima da se prestanu kriti iza priče o tome kako je BiH specifična i da za dogovor treba puno više vremena nego recimo u Slovačkoj, otvoreno rekao: „Pitam se šta je sa farmerima, proizvođačima hrane. Šta je s tim ljudima, zašto se ne čuju? Mnogi od njih izgubili su glavno izvozno tržište u Hrvatskoj i često se pitam kako je moguće da ne vidim 400 traktora na ulicama Sarajeva i Banja Luke koji bi odbili da odu dok se ne riješi problem pristupa tržištu.“

A prije njega, sjetićemo se, u vrijeme onih februarskih demonstracija kada je sve gorjelo, mnogi ambasadori dali su podršku demonstrantima i plenumima na kojima su nezadovoljni građani pokušavali kanalisati bunt i definisati zahtijeve nezadovoljne mase prema političarima. Nažalost, sve se rasplinulo, kao što se rasplinulo i onomad kada je bijesna masa opkolila zgradu državnog parlamenta i poručila: niko nikamo dok se ne donese zakon o jedinstvenom matičnom broju. I tu, Cucla revoluciju (sjećate li se onih cucli koje smo stiskali po Facebook-profilima umjesto pesnica i prijetili kako ćemo s njima razbiti okorjelu glavu korumpirane politike?), podržali su mnogi ambasadori, ali od toga nije bilo nikakve fajde, kao što nikakve koristi nije bilo ni od nas samih.

Samo neka ne puca!

Tu amorfnu masu, bez glave i repa, u kojoj se nije našao ni jedan čestit i dosljedan majčin sin pa da stane na čelo i kaže ja sam šef ove parade, ja sam poveo ove ljude (na kraju ispalo je da niko nije organizator), poslao je kući lično jedan od uljuđenih Evropljana koji se svakodnevno pita: Kako je moguće da već ne vidim traktore po ulicama? A kada će se ovo desiti u BiH? Tada smo Valentina Inzka držali za našeg najiskrenijeg prijatelja, tog čovjeka za kojeg smo vjerovali kako mu je draže sjediti uz pivu sa svojim prijateljima iz Brekovice pored Bihaća, nego se smješkati i ulagivati diplomatskim olupinama u svijetlim briselskim salonima.

Da, gospodine Wigemark, ni od nas samih tad nije bilo nikakve fajde. Mi nismo znali ostati dosljedni ni onda kada su se igrali sa životima naše još nerođene djece (ako već svaka njihova igra nije i igra sa životima naše nerođene djece), jer naša životna deviza, naša najsvijetija zakletva, naša jedina himna za koju bi poginuli i za koju ginemo, evo već punih trideset godina, glasi: ne talasaj, jarane, ne trči pred rudu, brate, sačekaj, sestro, ne isturaj glavu, sinovče, prije nego ustaneš pusti da prođe ispred tebe još koji blesan – sine, znaj, samo jedna je istina: pijetao koji prvi zakukuriče završi u loncu. Samo neka ne puca!

I što je najgore, ne smije se čovjek ni ismijavati toj našoj nastranosti. Jer, jednom je narod, baš u ovom gradu u kojem sjedite, ustao i viknuo: „Nećemo rat! Nećemo razdvajanje! Nećemo nacionalizam!“

Piromani među nezadovoljnima

I šta se desilo? Pucali su po golim prsima ovog naroda kao po glinenim golubovima. Evropa je šutjela, zatežući svoje bijele rukavice i gadljivo izmičući glavom od vonja naše krvi. Naše demokratsko pravo da izađemo na ulice i izrazimo svoje nezadovoljstvo, koje smo prvi put potegli još odonda kada se ulicama ovog grada prolamao uzvik „Bolje rat, nego pakt“ završilo se četverogodišnjom opsadom i gubitkom svih ljudskih prava izuzev onog na smrt.

I to se pamti i dugo će se još pamtiti. Kao što će se pamtiti da ni prstom nijedan ambasador, nijedan predstavnik, nije mrdnuo kada su se na sudu našli oni koji su imenovani kao kolovođe Cucla revolucije i optuženi da su ugrozili sigurnost i živote narodnih poslanika koje su držali kao taoce u zgradi državnog parlamenta. Istraga je izvršena ekspresno i očas su imenovani i izvedeni pred sud, a s druge strane, ni danas se ne zna ko je stajao iza onih paljevina za vrijeme februarskih demonstracija i ko je iskoristio trenutak i među nezadovoljne građane ubacio svoje piromane, uprkos tome što su odmah nakon demonstracija, a samo da bi se narodu začepila usta, spominjane i nekakve krupne ribe.

Čemu onda da se isčuđavamo i pitamo: „A kada će se ovo desiti u BiH?“ Najlakše je to činiti iz perspektive raskošnog evropskog diplomatskog salona, iz kojeg se nanovo počinje gađati rezolucijama kojima se podržava politika dijela korumpiranih bh. moćnika koji bi da ovu podijeljenu i isparcelisanu državu još dijele i parcelišu, i iz kojeg se još uvijek, isto kao i prije sto i dvjesta godina, sve stvari ovamo, na Balkanu dotiču u bijelim rukavicama, s grimasom gnušanja na licu. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera