“Eh, da Horvat nije promašio onaj sedmerac…” rečenica je koja će se u raspravama o hrvatskom rukometu ponavljati zauvijek. Na nesreću – sada već bivšeg – izbornika Željka Babića i navijača rukometne reprezentacije Hrvatske, žal za promašenim sedmercem na samom kraju utakmice s Norveškom tragikomično je produbljena u sljedećoj utakmici sa Slovenijom zbog prokockane naizgled nedostižne prednosti od osam golova polovicom drugog poluvremena.
Zahvaljivanje Gospi iz Međugorja i “svom prijatelju Isusu”, po čemu je izbornik Babić postao nadaleko poznat, ovog puta koštalo ga je žestokog ismijavanja. I ne samo njega već i čitave reprezentacije, što za Rukometni savez i čitavu Hrvatsku nije nimalo ugodno.
Je li Babić tim nepromišljenim izjavama osramotio reprezentaciju?
Jest, zato što igrač u reprezentativnom dresu predstavlja svoju zemlju, što je velika čast. A izbornik vodi / predstavlja sve te igrače, što je još veća čast, iako čak ne mora biti ni državljanin te zemlje.
Svi zajedno, dakle, predstavljaju, SVE ljude iz neke države, stoga je bilo kakvo decidirano izjašnjavanje, u vjerskom, političkom, ideološkom ili svjetonazorskom smislu za reprezentativnog izbornika neumjesno.
Ovog je puta, nažalost, sve završilo i sveopćim ismijavanjem Babića, a time i reprezentacije.
Uhvaćeni u zamku
Čak su bljutavo zvučale i šale kako će igrači na povratku kući za kaznu morati pješice preko Slovenije ili kako će dobiti nekoliko kaznenih krugova oko Slovenije, s obzirom na to da su Slovenci odigrali utakmicu za pamćenje, u zdravom sportskom duhu i karakteru, a hrvatski rukometaši opet su uhvaćeni u zamku psihološke nestabilnosti usljed nepotrebno napuhanog imperativa osvajanja medalje i borbe u kojoj igrači podsvjesno znaju da će sve ostalo biti smatrano neuspjehom.
To mitološko uzdizanje reprezentativnih natjecanja u sfere najviših nacionalnih interesa, atmosfera kakva se prije i za vrijeme prvenstava u javnosti gotovo u pravilu stvara i pothranjuje, od mahnite euforičnosti u devedesetim godinama do danas, ipak je u velikoj mjeri devalvirala. Stoga su i ispadi kakve je imao Babić sve uočljiviji i besmisleniji.
Franjo Tuđman onomad je ustvrdio kako pravosuđe treba slijediti državnu politiku. Ta je izjava jedna od najboljih ilustracija njegova shvaćanja demokracije. “Državna politika” zapravo je bila eufemizam zato što pritom čak i nije mislio na državnu nego na svoju politiku. I naravno da nije mislio samo na pravosuđe nego i na sve ostalo, uključujući i sport.
Tako smo dobili i stvorili državne reprezentacije sljednice državne politike.
Zloupotreba reprezentacija
Kako u kojem sportu i kako u kojem periodu, državne su reprezentacije ponajčešće bile zlorabljene u propagandne svrhe kao lažne vizure sretne i uspješne države. Ponekad prikriveno i donekle podnošljivo, a ponekad preko svake razumne granice ukusa i dostojanstva.
Neki sportovi, kao što je košarka – sport koji je po ukupnom broju osvojenih medalja i trofeja nenadmašan još i danas – potiho su marginalizirani i depopularizirani, a neki – po formuli “slijeđenja državne politike” – uzdignuti na pijedestal najviših nacionalnih interesa. Nogomet, pa nešto kasnije skijanje, rukomet…
Ili tenis, taj “bijeli sport”, koji je poglavar toliko silno volio, pa čak i toliko dobro igrao da je, unatoč svojim godinama, uspio pobijediti i neke bivše ATP-igrače koji su, pak, kasnije postali veliki poduzetnici.
Ili bilo koji drugi sport u kojem se trenutno polučio neki uspjeh, a nije spadao u tzv. mainstream sportove s većim publicitetom.
Obrazac je jedinstven: sportaši najčešće o svom kruhu i znoju ostvare uspjeh, a tada se oko njih uzvrte sponzori, počnu bljeskati blicevi, pojave se dušebrižnici, veliki ljubitelji i promicatelji u obličjima političara koje dotad nitko nikad nije vidio na utakmicama.
Odjednom se, uz patetični glamur i prizvuke sveopćih, nacionalnih interesa, organiziraju svečani dočeci, videozidovi po gradovima i počne se trubiti o “neprocjenjivo važnom promicanju Hrvatske u svijetu”.
Osim političke propagande i financijskih interesa sportskog menadžmenta, u pozadini svega, naravno, jest hvatanje neke od pozicija, neke “funkcije”, pa su tako neke reprezentacije u nekim periodima imale više rukovodstva nego što je sačinjavao sportski pogon.
Hrvatski olimpijski odbor tu je svakako bez premca.
Mitološka reprezentacija
Hrvatska nogometna priča svima je vrlo dobro poznata: od Palerma i pobjede nad Italijom u prvoj službenoj utakmici, oduševljenja i entuzijazma, fanatičnog navijanja s neponovljivom kulminacijom na SP-u u Francuskoj, gotovo čitava nacija bila je zaluđena i, uz – najčešće nepodnošljivo nametljivu – podršku “državne politike”, sjedinjena u jedan pomahnitali krik – u Palermu krik nade, a prilikom Šimunićevog ustaševanja (nakon utakmice s Islandom!?) krik očaja i sramote.
Šimunić je nakon toga, dosljedno i prigodno, po receptu “slijeđenja državne politike” – ili njezina nevidljiva, ali sveprisutna alter ega – od UEFA-e primjereno kažnjen, ali od HNS-a nagrađen mjestom pomoćnog trenera.
Stvoren je, tako, kroz dva desetljeća, predimenzionirani mit iz reprezentacije koja, statistički gledano, nije loša, ali nije ni posebno uspješna. Osvojili nismo ništa, jednom smo na velikom natjecanju igrali polufinale, dva ili tri puta plasirali se u drugi krug, a na ostala se natjecanja ili uopće nismo plasirali ili smo ispali u prvom krugu.
No, nije u nogometu relativno slab uspjeh mitološke reprezentacije ni izdaleka ono najgore. To političko, medijsko i svako drugo forsiranje reprezentativnog sporta samo je fasada za sustavno uništavanje baze, sporta u korijenu, upropaštavanje klubova u malim mjestima, a posljedično i nacionalnih i lokalnih liga. Dakako, sve u korist manjih interesnih grupa i lobija.
Posebno je zanimljiva svojevrsna inverzija pojave domoljubnog trasha u državnim reprezentacijama. Nakon Tuđmanove diktature – u nogometu, a posebno u rukometu – ta pojava nije jenjavala nego je bila još jače izražena. Najvjerojatnije zato što se tada odanost poglavaru i sljedbi “državne politike” podrazumijevala i nije se trebala posebno dokazivati.
Poziv na ‘ratove na terenu’
U rukometu svakako kao razlog treba spomenuti i legendarnog izbornika, neponovljivog karizmatika i osvajača prve zlatne hrvatske olimpijske medalje – Velimira Kljajića. Bio je oličenje svega onog što bi izbornik svake državne reprezentacije trebao biti i svega što rukometni izbornici nakon njega uglavnom nisu bili.
Prezirao je ulizištvo i jeftinu patetiku, za pobjede nije zahvaljivao gospama, već sustavnom i napornom radu. Za poraze nije tražio krivce u drugima nego je razmišljao što treba popraviti.
Nakon njega dogodio nam se Lino Červar, a njemu zlatna igračka garnitura, s kojom je iznenadio. Kasnije je sve više politički agitirao i gubio sve više ključnih utakmica. Dobili smo i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2009, a izgubili stotine milijuna na gradnju nepotrebno skupih dvorana, koje danas uglavnom zjape prazne.
Nakon Červara došao je Slavko Goluža. Došao, vidio i – gubio. Pozivao u “ratove na terenu”, davao besmislene i nepromišljene izjave.
Naposljetku se pojavio Babić, čovjek koji prijateljuje s nebesima, ali očigledno nije kapacitet za izbornika reprezentacije.
Svi ti Kljajićevi nasljednici i sav besmisao stvaranja mitomanije iz običnih sportskih natjecanja i više su nego jasan razlog da rukomet, a i svaki drugi sport, najprije treba vratiti u strogo sportske okvire zato što je to osnovni preduvjet za dugoročan uspjeh i razvoj nekog sporta.
I u granice objektivnosti, naravno.
Jer Horvat zapravo nije promašio onaj sedmerac nego ga je obranio sjajni norveški golman Bergerud.
Lopta je okrugla.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera