U jednoj od onih širokih fioka modernih kuhinja (koje se valjda prave tolike da bismo stalno imali utisak da nečega nemamo dovoljno), među gomilom nekakvih „kuhinjskih pomagala“ (od kojih neke nikada neću ni upotrebiti), potpuno nezainteresovana za svoje fensi-društvo leži jedna aluminijumska kutlača. Drugačija je – lepa, a obična; skladna, bez sjaja, a sija toliko da samo nju vidim kad otvorim fioku – kutlača moje babe Marije Palušek, Mađarice iz Bačke Topole.
Kupljena je u vreme Kraljevine Jugoslavije koja je objedinila južnoslovenske narode različitog kulturnog, jezičkog i verskog identiteta, ali zato ujednačenog odnosa prema položaju žene u društvu – to je osoba koja kuva, obavlja kućne poslove i brine o udobnosti članova porodice. Interesantno je da je u periodu Kraljevine Jugoslavije na snazi još uvek bio „Srpski građanski zakonik“ iz 1844.godine, prema kome je žena u potpunosti bila potčinjena muškarcu – zaključenjem braka ona je gubila opštu poslovnu sposobnost i izjednačavala se sa maloletnikom.
Marija Palušek je već od svoje petnaeste godine radila kao sluškinja na salašu: kuvala je za sezonske radnike, a pošto je bila pismena brinula se i o nabavci namirnica. Na salašu je radila do 1938. godine, kada se udala za mog dedu koji je bio bravar i koji je mogao da izdržava njih dvoje.
Početak rata se poklopio sa rođenjem moje majke, koja je po tadašnjem običaju kod Mađara da prvorođeno dete nosi ime jednog od roditelja nazvana Marija. Ratne godine su uvek godine siromaštva – u maloj bašti iza kuće baba Marija je gajila nešto povrća, a povremeno su uspevali da dođu do kukuruznog brašna. Uglavnom se kuvala čorba od krompira ili kupus bez mesa i to je bilo jedino jelo tog dana u kući. Za malu Mariju je ponekad bila skuvana supa od goluba. Jelo se iz plehanih tanjira, a kašike su takođe bile od aluminijuma, kao i kutlača.
Potencijal Stare Pazove
Po završetku rata, siromaštvo ostaje, ali je obojeno verom i nadom u bolje sutra. Promena državnog uređenja je, između ostalog, uslovila i nestanak predratne buržoazije, samim tim nestala je i mogućnost da se Marija Palušek posle rata ponovo zaposli kao kućna posluga, tako da samo za dedu ima posla – znači, kutlača se i dalje koristi svakodnevno.
Bez obzira na egzistencijalne teškoće, moji baba i deda insistiraju na školovanju moje majke. Gimnazija u Subotici, pa fakultet u Beogradu – tu studentkinja sa krajnjeg severa Vojvodine upoznaje studenta sa krajnjeg juga Srbije i nekoliko godina kasnije, porodica obogaćena sa dvoje dece rešava životno pitanje – mesto stanovanja.
U tom trenutku je Stara Pazova, sa velikim potencijalom u privatnom preduzetništvu i dobrim geografskim položajem – tačno na pola puta između Novog Sada i Beograda – bila najbolji izbor za započinjanje novog života. Trogeneracijska porodica se useljava u novu i potpuno opremljenu kuću na sprat, izgrađenu od kredita koji će se bez problema vraćati narednih dvadeset godina jer su i majka i otac zaposleni, a na raspolaganju je i dedina penzija. Osim toga, moj otac, koji je bio arhitekta, imao je pune ruke posla jer su stanovništvu bili dostupni stambeni krediti, a i gastarbajteri počinju da grade kuće u domovini, tako da smo tih sedamdesetih godina živeli veoma lepo i udobno, što je bilo u potpunoj suprotnosti sa životom u Bačkoj Topoli.
Tom prilikom je Marija Palušek sa ličnim stvarima iz Bačke Topole donela i kutlaču. U velikoj, savremeno opremljemnoj kuhinji, sa novim servisom za ručavanje i novim, sjajnim escajgom, baba Marija se nije snašla; pretpostavljam da je za nju to bio kulturološki šok i da je upornim insistiranjem na svakodnevnoj upotrebi stare, aluminijumske kutlače održavala vezu sa prethodnim načinom života – sa svojim identitetom. Novim životnim okolnostima se i baba i kutlača prilagođavaju tako što se mala prostorija u prizemlju, prvobitno namenjena za kotlarnicu i ostavu, opremila za potrebe svakodnevnog kuvanja. Brat i ja smo posle škole prvo ulazili u „kuhinjicu“, kako smo je zvali – uvek, bez izuzetka, nas je čekao postavljen mali sto (moglo je da sedne dvoje odjednom). Kutlača je stajala na sredini tog stočića, pored podmetača za šerpu. U toj neuglednoj prostoriji, ne ispuštajući staru kutlaču iz ruku, baba Marija posvećeno i sa puno ljubavi brine o bratu i meni, prenoseći nam ono što najbolje zna: na mene svoju izuzetnu kulinarsku veštinu, a na brata važnost održavanja dobrih porodičnih odnosa.
Kutlača ima posebno mjesto
Baba Marija je umrla 1987. i kutlača prelazi u moje vlasništvo, jer se naša majka u međuvremenu, nakon što nam je otac poginuo, ponovo udala i odselila iz Pazove. Pošto smo u kući ostali samo brat i ja, preuzimam kuvanje na sebe i nastavljamo da koristimo i kutlaču i kuhinjicu, koja nam je u tom trenutku taman po meri.
Devedesete godine donose krvoproliće između do juče bratskih naroda, inflacija divlja. Interesantno da od svega najživlje pamtim kako redovi za ulje i benzin, čak jedno vreme i za hleb i mleko uz osmočasovne restrikcije struje i bombardovanje ’99. zbližavaju komšije kao nikada pre; u takvim godinama svojoj deci kuvam njihove prve domaće supe i veoma mi je važno da ih u malene tanjire sa čijih dna mi se ceri Miki Maus, sipam babinom kutlačom.
Danas, nakon revolucije i demokratije, trideset godina nakon babine smrti i verovatno svega par godina pre nego što i moje pametne i obrazovane ćerke odu da grade neku drugu državu jer svojoj ovakve ne trebaju, kutlača ima svoje posebno mesto u jednoj od fioka moje, kako se to danas kaže, funkcionalne kuhinje. Obavezno je koristimo kada jedemo „babina“ jela – sos od višanja ili pileći paprikaš nemaju isti ukus ako nisu sipani starom, a prelepom, laganom, a preteškom, aluminijumskom kutlačom.
…
U čast svih onih baba i deda koji znaju da je za budućeg Čoveka najvažnije da mu detinjstvo bude prepuno bezrezervne ljubavi, otkrivam tajne mađarskog gulaša od goveđeg mesa koje mi je baba Marija ostavila u amanet:
– opna i žilice sa goveđeg buta se skidaju u komadu i kuvaju u gulašu jer su odlično sredstvo zgušnjavanja – naravno, izvadite ih pre služenja;
– luk se stavlja u hladnu šerpu, sa hladnom masnoćom i zajedno se zagrevaju;
– luk se nikada ne soli, jer posoljen ispušta sok i bude skuvan, a za ukus pravog gulaša je veoma važno da luk „porumeni“;
– aleve paprike – i ljutu, i slatku, dodajemo u trenutku kada je dinstanje luka gotovo, a pre dodavanja mesa. Smaknemo šerpu sa vatre da nam paprika „ne zagorči“ i umešamo je drvenom varjačom – samo tako dodata, aleva paprika oslobađa svoje divne osobine: aromu i boju;
– meso ponekad ispusti toliko svojih sokova da bude dovoljno za dobar, gust saft; ukoliko se to ne desi, dodajte vrlo malo crnog suvog vina i tople vode;
– tek kada meso odmekne, dodaju se so i biber, nikako pre!
– svež paradajz i paprike (od kojih jedna mora da bude „otrov“), se dodaju pri kraju – koliko ćete staviti povrća zavisi od vašeg ukusa, ali ono može dobro da posluži da saft bude gušći;
Mađarski gulaš se kuva od velike količine mesa, služi se uz svež, beli domaći hleb, hrskave kisele krastavce i crno, suvo vino – uz njega ne idu makarone, knedle, njoke, već samo dobro društvo.
Prijatno i živeli!
Izvor: Al Jazeera