Ne znam šta je mislio Andy Warhol kad je rekao da će svako od nas doživjeti svojih pet minuta slave. Po dobru ili zlu, svejedno je. Vizionar je nagovijestio društvene mreže i rijalitije… Severina je već bila slavna (celebrity) kad se pojavio njen kućni video na internetu, na kome dvoje odraslih ljudi ne rade ništa neuobičajno, ali voajeri, koji to gledaju, nekažnjiva su publika čiju je glad teško nahraniti. Otud toliko psihopata koji danas javno djeluju u virtuelnom prostoru, a dolaze iz otužnog stvarnog života.
Žrtava će biti sve više i više. S teškim poremećajima i posljedicama, pa i smrtnim ishodom… Tragična sudbina Andreja Cekute (26 godina) iz Žabjeka blizu Krškog u Sloveniji, koji je zvjerski mučen, možda samo iz bizarnog razloga da bi se uradak njegovih mučitelja, A.O. (20) i M.K. (29), nakratko pojavio na društvenim mrežama, zloslutna je slika realnosti.
Trojica prijatelja, koji su zajedno živjeli u staroj i trošnoj seoskoj kući, postali su vijest dana, odnosno, noći u kojoj se zločin dogodio. Očevici svjedoče da su dečki pili u lokalnoj krčmi i da se čula poneka ružna riječ. Bilo je tu svađe, psovki i galame, ali niko od prisutnih nije ni slutio da će se desiti najgore. Nešto tako nije zapamćeno u njihovom mirnom kraju (što govori da zlo ne bira mjesto i vrijeme).
Glad za reality programima
Najgore se dogodilo bez prisebnih svjedoka. Andrej Cekuta je krvnički pretučen i mučen, ali to njima nije bilo dovoljno, već su krvnici snimali svoje iživljavanje i postavili snimak na Facebooku da svi vide ‘umjetničko’ djelo. Neke informacije govore da je, prije nego što je policija skinula dokazni materijal sa interneta, video pogledalo čak 250.000 ‘posjetilaca’. Ljudi vole gledati takve stvari jer su vjerovatno sretni što se to ne događa njima. Da li je u tome poenta?
Ko će znati, krhko je znanje. To su nove stvari i nije još dovoljno istraženo, ali je svakako zanimljivo promisliti vezu između ovog novovremenog krvavog ‘egzibicionizma’ i publike. Šta je smisao ‘reality’ programa i otkud tolika ‘glad’ za njima… Šta je smisao života uopšte i kako on izgleda u tim pomalo zaboravljenim selima u kojima je televizija jedina zabava, a ljudi ‘vole vidjeti’, ali i ‘biti viđeni’ (kako glasi jedan stih Ede Maajke)?
Slava ne pita za cijenu, a cijena je još jedan mladi život izgubljen u svijetu (ne)sumnjivih vrijednosti, poremećenih odnosa, ljudi bez empatije i društva bez kompasa. U kojem je pojedinac ‘sveden’ ili ‘projektovan’ za pukog konzumenta raznoraznih proizvoda koji se nude na globalnom i slobodnom tržištu. Samo je nebo granica! Svaka budala može smisliti šta hoće, ako se to može nekom prodati? To se zove slobodna inicijativa i tržišna utakmica.
Ako se svemu tome pribroji beznađe i bezidejnost jednog dijela populacije, alkohol i droga, dosada, izostanak društvene brige u svijetu u kom su kapital i potrošačka groznica mjera svih stvari, onda je jasno ‘kud plovi ovaj brod i roblje odvozi'… Udariće u prvu santu leda u ljudskim srcima jer vijest će trajati do druge sljedeće. Trenutak ili dva, a stvarni život će proći u iščekivanju istih i sličnih.
Dalje, do sljedeće vijesti
Dokle!? Sve dok ne ‘osvjestimo nesvjesno’ (Karl Gustav Jung) ‘ono će upravljati našim životom, a mi ćemo to zvati sudbinom'… Naša sudbina je svijet u kome živimo ili provincije sa kojima, svi zajedno, umiremo. Veliki gradovi u koje se slivaju rijeke ljudi u potrazi za ‘srećom i boljim životom’ jer većina čeka da će neko drugi, umjesto nas, to napraviti. Kao da je to nešto što se može kupiti.
Jasno je da mi biramo šta ćemo gledati i slušati ili kako ćemo živjeti. Ili, kako ćemo organizirati svoj kratki život. Nikoga nije briga… Tragedija u Žabjeku (takvih je puno na svakom koraku) govori da se ‘slučaj’ može svakom dogoditi, pogotovo tamo gdje se najmanje očekuje. Svi buljimo u kompjutere, tablice ili mobitele, ali niko da podigne glavu i okrene se oko sebe, i pogleda šta se događa. Možda baš u tom trenu neko, nama blizak, treba pomoć (zavirite u ogledalo da niste slučajno vi na redu).
Andreju Cekuti nije imao ko pomoći. Umro je u mukama, a nama ostaje da se pitamo – zašto se to dogodilo? Ko je kriv?… Krivci će biti kažnjeni, ali nikad dovoljno, pošto nisu samo oni krivi.
Mi ćemo ići dalje, do neke sljedeće vijesti što će nas ‘baciti u depresiju’. Jer, to je sudbina, koju ne znamo uzeti u svoje ruke.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera