Sredina februara se povezuje sa bliskošću, darovima, ljubavlju i romantikom. I tako je već vjekovima. Na današnji dan 14. februara 269. godine pogubljen je sv. Valentin po naređenju rimskog imperatora Klaudija II Gotskog, Okrutnog.
Za ovog vladara se zna da je rođen u Sirmijimu (teritoriji današnje Sremske Mitrovice).Vladao je od 268. do 270. godine, a preminuo je od kuge.
Možda je to bio njegov usud zbog stradanja štićenika zaljubljenih? Postoje različite verzije priča o njegovom pogubljenju.
Najviše je ispričana ona gdje car Klaudije II zabranjuje rimskim vojnicima da se žene, jer je vjerovao da će ih to učiniti lošim ratnicima. O njegovu naredbu oglušio se svećenik i zato je i kažnjen. Danas se Valentinovo slavi širom svijeta, svugdje na različite načine. Bez obzira na rod, spol i godine.
Zablude ili istine?
Pravu istinu o sv. Valentinu niko tačno i ne zna. Jer, kada je riječ o detaljima o životu, legenda često zamjenjuje historijsku činjenicu. Valentin zasigurno pripada skupini svetaca koji nagovještavaju proljeće, novi život.
Jedno je sigurno, zbog njega je u koliziji i nauka i religija. Jer, mnoge tzv. paganske religije kao što su grčka i rimska su u mjesecu februaru slavile božanstva povezana sa brakom, ljubavlju, plodnošću.
Tako danas datum smrti ovog sveca povezuju sa paganskim festivalom Luperkalia. Za katoličku crkvu sv. Valentin je bio svećenik, iscjelitelj, jer ime Valens znači zdrav. Zbog toga je i najviše vjenčanja bilo u mjesecu kada je pogubljen.
Kod pravoslavaca, on je predmet rasprava. Postoji podijeljenost, da li da se slavi sv. Trifun ili Valentin?
Ustvari, posrijedi je velika zabluda, koja i nema veze sa religijom, već sa kalendarom. Sv. Valentin je i pravoslavni svetitelj, samo ga pravoslavna crkva proslavlja 13. avgusta. S vremenom je sv. Valentin poprimio širi spektar duhovnih odgovornosti, postao je zaštitnik grada, pčela, epileptičara, kuge.
Šta kaže rimska religija o luperkalijama?
Rimljani su prenijeli i donekle modificirali i grčke običaje i vjeru. U periodu rane Republike povijest Rima je bogata političkim i vojnim događajima. Rim se vrtoglavo širi po cijeloj Italiji i dolazi u dodir sa Galima (prastanovništvo sjeverne Italije i Francuske), Punima (stari Kartagenci, današnji Tunižani) i Helenima (današnji Grci).
U tom periodu pada mit o stvaranju grada. O njemu ili bolje rečeno rimskom traganju za „prošlošću“ pričale su i pričaju brojne generacije povjesničara. U tom mitu se vide ostaci totemizma, ime Luperkal znači na latinskom i javna kuća i govori nam na rane orgijastičke svečanosti, a bratoubistvo na ljudske žrtve u ranoj rimskoj religiji.
O ovome govori i priča o kralju Numa Pompiliju koji je prije svake senatske sjednice prinosio žrtvu bogu Jupiteru. Rim u četvrtom vijeku prije nove ere dolazi u prisne odnose sa Grcima. Tada se počinje širiti grčka religija i potiskivati italsku na teritoriji Rima.
U tom periodu se počinju javljati svetkovine Luperkalije-drevni rimski pastirski festival plodnosti koji se slavio od 13. do 15. februara. Prije njega postojao je festival čišćenja Februa, održavan (14. februara).
Još dublje korijene vuče iz grčkog festivala Arkadijskih vukova. Na Luperkalije paganski svećenici nosili su na sebi samo ovčju kožu, prenoseći spomen na boga Lupusa-Vuka, kojem kao idolu žrtvuju ovcu ili psa.
Vestalke (sveštenice boginje Veste) su pripremale kolač koji se spaljivao. U „istoriji opadanja i propasti Rimskog carstva“, britanski istoričar Edvard Gibon navodi da su se Luperkalije praznovale u Rimu i tokom vladavine cara Antemija (467-472), vjerovatno na isti način kao i u doba prvih rimskih kraljeva.
Tada su mnogi obnaženi mladići i gradski činovnici trčali ulicama udarajući građane kožnim remenom. Žene i djevojke bi im namjerno prepriječile put, jer se vjerovalo da će to trudnicama pomoći pri porodu, a nerotkinjama da začnu.
Od kulta plodnosti do Dana zaljubljenih
Dvadeset četiri godine nakon smrti cara Antemija, papa Galezije I zabranio je Luperkalije. U vrijeme svog pontifikata, snažno se suprotstavio razuzdanom starorimskom običaju praznovanja pred gradskim senatom (494-496.). Neki povjesničari se slažu da je papa Galezije I zamijenio paganski praznik Svijećnicom.
Po mišljenju drugih, umjesto Luperkalija počeo se slaviti sv. Valentin. Međutim, da bi od kulta plodnosti postao Dan zaljubljenih bilo je potrebno da prođe još devet vjekova, zahvaljujući engleskom piscu, pjesniku, birokrati i diplomati. Jer je tek Džefri Čoser 1382. godine u poemi „Ptičja skupština“ doveo u vezu ljubav sa praznikom Svetog Valentina.
For this was on Saint Valentine's Day.
When every bird cometh there to chouse his mate.
Jer to bješe na dan Svetog Valentina.
Kada svaka ptica dođe da potraži svog druga.
Ko je bio sv. Valentin?
Tačno porijeklo i identitet sv. Valentina za historičare su i dalje misterija. Pa su i priče o njemu drugačije. Tako se u Katoličkoj enciklopediji javljaju tri različite osobe pod imenom sv. Valentin. Rimski martirologij tako spominje sv. Valentina sa izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnog iz osmog stoljeća.
On ga je uzeo iz legendarne muke Morisa i Marte. Priča govori da je hrabro istupio pred kralja, a on mu je rekao: „Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio biti tvoj prijatelj. Zauzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak staroj vjeri u rimske bogove“.
Na upit jednog od sudaca što misli o bogovima odgovorio je: „To su demoni“. Sudska skupština zatražila je od kralja njegovu smrt. Valentin je zamolio cara da mu na brzinu protumači osnove kršćanstva.
Kralj je bio duboko potresen. Ali je gradski perfekt uzviknuo: „Valentin je čarobnjak“. Kralj se prestrašio pobuna, pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju.
Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio kćer. Asterije se zbog ozdravljena kćeri krstio, zbog toga je zajedno sa porodicom kažnjen mučeničkom smrću. Po naređenju gradskog perfekta Valentinu je odrubljena glava 269. godine na Flaminskoj cesti. Pokopala ga je neka žena Sabinilla.
Nakon smrti, proglašen je svecem. Kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalija i smrt sv. Valentina u jedinstveni praznik. Odlučeno je da će se taj novi praznik slaviti 14. februara, što je danas poznato kao Valentinovo.
Svečev praznik se slavio za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga je zazivao u pomoć kod očnih bolesti, padavice sve do ranog srednjeg vijeka.
Drugi izvještaj, novijeg datuma, spominje da je na njegovom grobu papa Julije I dao sagraditi baziliku.
Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor.
Magija čestitke
U Evropi 15. stoljeće donosi promjene. Pisma zamjenjuju usmeno čestitanje Valentina. Prva čestitka se pripisuje Charllesu vojvodi od Orleansa 1415. godine. Navodno je provodio vrijeme pišući romantične stihove za svoju suprugu.
Do 16. stoljeća pisane čestitke povodom Valentinova postaju uobičajena pojava. Valentinova euforija se od 18. stoljeća širi Engleskom i sjevernom Amerikom zahvaljujući trgovini i sve jeftinijim poštanskim uslugama.
Valentinovo je postao pravi nacionalni proizvod u Americi, zahvaljujući komercijalizaciji čestitki od čipki i doseljenici iz Worchestera, Esther Howlanda. Zahvaljujući njenom umijeću, inspiraciji, proizvod od čipki postaje trend koji magično pridobija javnost.
Niko nije tada mogao konkurirati njenom kvalitetu i stilu, jer je izazivao maštu i romantiku.
Jedno je sigurno, historičare Valentin i dalje zbunjuje.
Izvor: Al Jazeera