Izbjegličke slike: Surova iz Mađarske i humana iz Srbije

Mađarska granica postalo je mjesto na kojem se zaustavljaju sve izbjeglice koje pokušavaju dospijeti do Evrope (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mađarska nastavlja svoju oštru, ponekad i surovu politiku protiv izbeglica. Pored već postojeće, gradi se još jedna, nova ograda, povećava se broj pripadnika vojske i policije na srpsko-mađarskoj granici, a početkom februara otvorena je i prva od ukupno četiri vojne baze na samoj granici. U bazi je smešteno 150 vojnika, u modernim kontejnerima, sa svom pratećom infrastrukturom – dakle, baza nalik onima koje se koriste u mirovnim misijama. Predstavnici Vojske Mađarske objašnjavaju da se baze formiraju kako bi vojnici bili što bliže prostoru gde obavljaju svoja svakodnevna zaduženja, pre svega kontrolu granice, a brojni politički analitičari u Mađarskoj ipak smatraju da je to još jedna jasna poruka Vlade Viktora Orbana prema izbeglicama, da preko te zemlje prolaza nema i da u toj zemlji nisu dobrodošli!

Da podsetimo, od podizanja ograde prema Srbiji, a zatim i prema Hrvatskoj, broj pripadnika mađarske vojske i policije, koja kontroliše granicu u stalnom je porastu, i pored toga što je prelaz fizički skoro nemoguć. Ako izbeglice i nekim čudom pređu na teritoriju Mađarske, tamo ih veoma brzo uhvate i kroz tranzit zone vraćaju u Srbiju. Tranzit zone i dalje rade veoma sporo, tako da dnevno samo nekoliko izbeglica, pre svega porodice sa decom, mogu da pokušaju taj legalan način ulaska na teritoriju Evropske Unije, ali samo retki uspevaju da dobiju azil, jer većina izbeglica bude odbijena.

Jasna poruka

Osim toga što Mađarska svakodnevno šalje jasnu poruku izbeglicama, još jasniju poruku poslao je prvi čovek malog pograničnog mesta Ašothalom, Laslo Torockai, koji već duže vreme otvoreno vodi rat protiv islamske kulture. Torockai je idejni tvorac ograde koja je podignuta na mađarskoj granici, on je oformio civilnu stražu koja čuva selo od izbeglica, a od ranije je poznat po esktremnim stavovima. On je u selu doneo uredbe koje zabranjuju nošenje muslimanske odeće, pozive na molitvu, ali i građenje džamija.

Iako su, po mišljenju pravnika, takve uredbe u suprotnosti sa mađarskim ustavom, Torockai smatra da na taj način štiti svoju zajednicu i tradicionalne vrednosti, bez kojih mađarsko društvo ne bi bilo to što jeste. Torockai je inače paralelno sa pomenutim uredbama zabranio i javno iskazivanje emocija među homoseksualcima, što je opet protivno mađarskom ustavu.

Dve struje jedne stranke

Torockai na taj način ne „kontrira“ samo mađarskom ustavu, već i prvom čoveku najjače opozicione stranke u Mađarskoj – Jobiku, kojoj i sam pripada, i to na visokom potpredsedničkom mestu. Predsednik Jobika, Gabor Vona ogradio se od odluke svog stranačkog kolege u Ašothalomu, navodeći da su uredbe protiv muslimana i homoseksualaca neodgovorne i nepotrebne, dodajući da će Jobik, kada dođe na vlast, poštovati svačiju veru i slobodno izražavanje.

Da Jobik bude deo vlasti nakon narednih izbora u Mađarskoj za mnoge političke analitičare nije nemoguće, jer je ta, nekada ultradesničarska stranka proteklih godina u značajnoj meri ublažila retoriku i u nekoliko situacija javno podržala vladajuću stranku Viktora Orbana – Fides. Da li između Orbana i Vone postoji neka vrsta dogovora, niko nije želeo da potvrdi, ali je matematika jasna. Na narednim izborima Fides, sa sve popularnijim Jobikom može opet imati značajnu većinu, pa čak i dvotrećinsku, kakvu ima trenutno. Takav zaokret u politici Jobika izgleda ne podržavaju svi u stranci, pa mnogi sada govore o dve struje, jednoj koju vodi Vona, i drugoj koju predvodi Torockai.

Ali da se vratimo u Ašothalom, malo pogranično mesto kroz koje ili pored kojeg je prošao veliki broj izbeglica i u kojem Laslo Torockai, kao „selonačelnik“ ima izrazitu podršku. Zahvaljujući toj podršci i činjenici da su meštani sela mesecima posmatrali kolone izbeglica, Torockaiju nije bilo teško da donese već pomenute uredbe.

Za istim stolom

Ali samo desetak kilometara južnije, u Subotici, najsevernijem gradu Srbije, smeštenom u blizini granice sa Mađarskom, takve uredbe teško mogu da se zamisle! Muslimani u tom vojvođanskom mestu žive složno sa ljudima druge vere, a izbeglice dobijaju maksimalnu pomoć na svom putu ka boljem životu. Taj put se nakon podizanja ograde na srpsko-mađarskoj granici za brojne izbeglice prilično odužio, pa su mladi ljudi otvorenog srca došli do ideje da Subotičane i izbeglice spoje bukvalno – za istim stolom! Od recepata koje su dobili od izbeglica koje borave u Prihvatno-tranzitnom centru u Subotici, učenici Ekonomske srednje škole Bosa Milićević pripremili su jela koja se pripremaju u Pakistanu, Avganistanu i drugim državama Bliskog istoka. Sa druge strane, izbeglice su mogle da probaju lokalne specijalitete sa severa Vojvodine.

Kroz hranu, koja je osnovni deo života i svake kulture, mladi su želeli približe lokalnu zajednicu i izbeglice. Projekat simboličnog naziva Za istim stolom, osmislili su Centar za omladinski rad (CZOR) i organizacija za mlade iz Novog Sada, koja u partnerstvu sa Omladinom JAZAS-a Novi Sad, Udruženjem Mali princ 2010 iz Šida i Kancelarijom za mlade grada Subotice, sprovodi projekat „Mobilni omladinski klub – Tolerancijom i solidarnošću do održivog društva”. Dobar primer i dobra lekcija – slaže se većina Subotičana sa kojima smo razgovarali, iako postoje i drugačija mišljenja.

Vikendica umesto prihvatnog centra

Izbeglice su inače u samoj Subotici sve manje vidljive, što nije slučaj sa pograničnim regionom prema Mađarskoj. I pored veoma hladne zime, ljudi odlučni da pređu granicu i tako stignu do Evropske unije i boljeg života, nisu smanjili aktivnost. Neki od njih su ugrožavajući sopstvene živote granicu prelazili preko zaleđenih reka, u većini slučajeva bezuspešno, jer su ih mađarski vojnici lako uhvatili i veoma brzo vratili u Srbiju. Na izbegličkoj ruti nalaze se i lovišta, čiji vlasnici beleže značajne gubitke. Lovački dom Hrastovača nalazi se na samo nekoliko kilometara od granice sa Mađarskom, ali je trenutno prazan. Većina lovačkih tura je otkazana, jer kroz lovište prolaze izbeglice, koje pri tome prave i značajnu materijalu štetu. Kako bi se probili do granice, oni moraju da proseku žičanu ogradu gatera, koja je postavljena da zaustavi životinje.

Tu se nalaze i stari salaši i vikendice u kojima izbeglice pronalaze privremeno utočište. Vlasnici pojedinih vikendica izrazili su i javno negodovanje protiv te pojave, naglašavajući da izbeglice prave štetu u njihovim objektima, ostavljajući smeće i uništavajući pokućstvo, posebno radi grejanja jer da bi se zagrejali – lože sve što se ložiti može! Reč je o izbeglicama koje izbegavaju svako registrovanje i odlazak u prihvatne kampove, u nadi da će nekim čudom uspeti da uđu na teritoriju EU.

Iako su odnosi dve zemlje – Srbije i Mađarske, na istorijskom maksimumu, očigledan je različit stav prema izbeglicama, kao i njihov tretman. Dok ih Srbija, kako se može pročitati u ovdašnjim medijima, „mazi“, Mađarska im šalje jasnu poruku – da nisu dobrodošli. Ni danas ni sutra.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera