Rokovnik tamnoplavih kožnih korica uvijek je imao posebno mjesto u kuhinjskom plakaru. Plakari koji su bili ugrađeni u zid skoro svih zgrada koje su nastajale 1980-ih u Cazinu bili su visoki, što bi se reklo, od poda do krova. Najviši dio nije se mogao otvoriti bez penjanja na stolicu, a to bi, najčešće, radio moj otac kad bi mama tražila da joj dohvati neku ogromnu šerpu ili tepsiju, zato što ćemo imati goste.
Plakar je uvijek bio uredan, čistih papira za police, koji se mogao kupiti u raznim dezenima. Mama je često mijenjala dezen tih papira da dadne malo života velikom smeđem plakaru. Od dna prema vrhu bile su poredane stvari prema tome koliko su se često upotrebljavale. Na visini od metar i po nalazili su se mikser s postoljem, smeđa vaga i na njoj rokovnik tamnoplavih kožnih korica.
Mama je svake sedmice pravila neki kolač, čiju je tajnu uzimala iz te čarobne knjige mekih korica. Dok bi ona kuhala, ja bih sa znatiželjom listala rokovnik. Recepti koje je prepisala, recepti iskruženi iz novina, recepti napisani na ljekarskim receptima, koji su uvijek u zagradi imali ime neke od kolegica s posla, kao i recepti koje joj je neko napisao i ona ih uložila u rokovnik. Bile su tu redom Senine hurmašice, Halimine hurmašice, Zinetine hurmašice, ali i Nevenkine torte i razni drugi kolači.
Torta s točkovima
Hurmašice oduvijek pravi s posebnim uživanjem. Prvo ih zamijesi, onda napravi žute loptice i tek tada ih pažljivo oblikuje na rendi i slaže u crni pleh. Pažljivo ih mjerka, zato što hurmašice uvijek, ali baš uvijek, moraju biti pod konac i ne smije jedna biti veća od druge ni za pola centimetra. Halimin recept joj je najbolji.
Neki dan mi se na Facebooku pojavila stranica koja reklamira “brze torte bez pečenja”. Nakon toga pojavila se reklama za “čokoladne kocke koje su gotove za pola sata”. Valjda osobe koje imam u prijateljima lajkuju te stranice, pa se i meni pojave.
Ne znam kakve su to torte koje se ne peku i koje se brzo prave. U izradi torte u mojoj kući radilo se polako i s uživanjem. Svaki rođendan obilježila je neka posebna nova torta koju je mama s ljubavlju pravila. Otac bi obavezno bio zadužen da samelje orahe i lješnjake, a brat i ja da se izborimo za metlice miksera koje bi na sebi imale šlag. Kore su se pekle i kuća je mirisala. Mama je imala neki posebno deblji konac kojim je presijecala kore, koje bi se nakon hlađenja filovale kremama. Kreme se nisu kupovale, a ne kupuju se ni danas.
Ima nešto tajno što mame koje kuhaju kolače dodaju u njih da budu tako posebni. Torta od keksa “Tops” opisana je u mom ratnom dnevniku. Rat je bjesnio, a brat i ja bili smo odvojeni od roditelja. Osvanuo je moj rođendan, a moji roditelji došli su pješke i donijeli mi tortu u obliku kamiončića s točkovima od “Topsa”. Ne znam kako je nabavila sastojke za kremu i kako je iskombinirala taj recept, ali znam da je to bila najslađa torta za sve moje rođendane.
Kolač ‘ratni keksi’
U ratu, dok sam boravila kod tetke, često sam znala razglédati njenu knjigu s receptima. Jedini kolač za koji je imala sastojke zvao se, simbolično, “ratni keksi”. Bili su jako tvrdi i malo slatki, a obavezno bi ih pravila kad bismo išli u šumu skupljati kestene. I to je bio jedan mali ritual: sjedili bismo pod drvetom da odmorimo, a ona bi iz krpe vadila svakome po jedan keks.
Mali kulinarski rituali koji su obilježili naša djetinjstva danas polako nestaju. Plave rokovnike s tajnama zamijenile su Facebook stranice za instant-kolače od tri sastojka. Još samo ponegdje zamiriše komšiluk od prženih oraha i lješnjaka. Još samo ponegdje za rođendane se prave torte. Sve ostalo kupuje se novcem. Jer, supermarketi su puni kolača koji se prave u velikim hladnim pogonima bez žurbe, zato što se kora ne hladi, a krema se već steže, bez dječije svađe ko će dobiti veću zdjelu, sa čijih će rubova polizati šlag, i bez onog ushićenja kad se stavlja završna dekoracija, ili kada se toplom čokoladom piše “Sretan rođendan!”
Izvor: Al Jazeera