Je li u Hrvatskoj moguć rumunski (ili grčki) scenarij

Bez jasne vizije šta učiniti nakon protesta sve će biti beskorisno, piše autor (EPA)
Bez jasne vizije šta učiniti nakon protesta sve će biti beskorisno, piše autor (EPA)

Vijesti iz Bukurešta i ostalih rumunjskih gradova izazvale su u Hrvatskoj bujicu komentara na portalima i društvenim mrežama. Većina komentara svodila se na “poučne” zaključke o višoj razini političke svijesti u Rumunjskoj, rumunjskom primjeru kao ideji vodilji i iskri koja bi napokon trebala zapaliti učmalu i inertnu hrvatsku političku scenu.

Bilo je svakakvih komentara i analiza. Od potcjenjivanja samih sebe – što je, uz precjenjivanje, naša omiljena disciplina – potpunog pesimizma i idealističkog optimizma (sad krećemo i “mi” i ništa nas neće zaustaviti), do onih šaljivih i duhovitih komentara da se kod nas, nažalost, kritična masa ne može okupiti zato što smo svi u Njemačkoj i Irskoj.

Je li u Hrvatskoj zaista moguć rumunjski scenarij? Može li se građansko društvo mobilizirati do ovakve kritične mase i korumpiranim političkim elitama dati do znanja da više neće moći raditi što im se prohtije? Ili, možda, grčki scenarij, gdje učestali i masovni ulični prosvjedi nisu samo iskaz pobune protiv nepravde već način života?

Déjà-vu

U Hrvatskoj će se to vrlo teško desiti, čak bi se moglo reći i da je nemoguće. A ako bi se i desilo, vrlo je neizvjesno kako bi se razvijalo, pa je možda i bolje da se ne desi.

A i rumunjski prosvjedi već sada izgledaju kao još jedni u nizu nakon kojih će i dalje sve biti isto. Prosvjedni déjà-vu. Prema tipičnoj i već otrcanoj špranci, događanje naroda ubrzo će svi zaboraviti, a ponajviše oni kandidati za radna mjesta političara koje će koktel narodne euforije i njihovog populističkog lukavstva lansirati među elitu protiv koje je pobuna započeta.

Iako je cilj ostvaren i povučena sramotna uredba prema kojoj su političari de facto unaprijed oslobođeni optužbi za koruptivne radnje, prosvjedi u Rumunjskoj, premda respektabilno masovni, ostavljaju dojam nedefiniranosti. Ne može se jasno razabrati ni tko prosvjeduje, ni protiv koga, ni s kojim ciljem. Može se srušiti i vlada, ali što dalje?

U početku je uvijek pobuna nekolicine. Pobuna prerasta u prosvjed, a iz prosvjeda nastaje pokret. Pokret se transformira u političku snagu. Slijedi politička borba i ostvarenje nekog cilja. Prema ovoj jedinstvenoj formuli, uspjeh nekih masovnih prosvjeda u Hrvatskoj izgleda gotovo nemoguće.

Uza sve ostale specifičnosti – manje stanovništva, manji gradovi i mala mogućnost masovnijih okupljanja – čini se da je u našem slučaju, ipak, presudno to što građani više nemaju motiv. Deprimirani su i snažno zahvaćeni političkim nihilizmom i više ne vjeruju ni u što.

Jeftina politička bižuterija

Ako bi Hrvatska imala snage za artikulirane, suvisle, organizirane prosvjede, onda bi imala snage i za takvu političku opciju. I obrnuto. Zato su u Hrvatskoj gotovo svi prosvjedi, manji ili veći, u organizaciji iracionalnih nacionalističkih skupina ili ljevičarskih prodavača jeftine i beskorisne političke bižuterije.

Ovi nacionalistički posebno su opasni zato što uvijek, prema zakonu spojenih posuda, potaknu one na drugoj strani i ekstremizam u regiji ojača. Na taj su način završena i upropaštena neka okupljanja koja su u početku imala pozitivan karakter i namjeru.

Iako su bili rijetki, masovnih građanskih prosvjeda u Hrvatskoj je bilo. U konačnici ništa nisu promijenili, i to je jedan od glavnih razloga građanske malodušnosti. Legendarni prosvjed za Radio 101 sačuvao je popularnu Stojedinicu, ali političku bahatost, nepravdu, korupciju i pljačku nije ni dotaknuo.

Nedavno masovno okupljanje zbog kurikularne reforme također je ostalo u sjećanju kao jedan lijep, sunčan dan građanskog bunta, nakon čega je reforma ipak zaustavljena, a rastakanje građanskog društva nastavljeno istim tempom.

Dakle, mobilizacija građana u nenasilni, ulični prosvjed ipak je moguća. Ali, bez konkretnog i organiziranog plana, jasne vizije što učiniti nakon prosvjeda, koji bi trebali biti samo impuls sve će biti beskorisno.

Vlastiti probitak i afirmacija

Paušalni i neodređeni pozivi na prosvjede, ponajčešće onih koji u tome vide priliku za vlastiti probitak i afirmaciju, slični su i aktualnim raspravama o ratu. Možda ćemo opet u rat. Doduše, ne znamo ni tko bi ratovao ni protiv koga ni zašto, ali govori se o ratu.

U protekla tri desetljeća itekako smo se mogli uvjeriti da masovna okupljanja bez jasnih i konkretnih ciljeva nemaju nikakav efekt ili prouzroče još gore stanje.

Ideali koji motiviraju okupljene moraju imati racionalno uporište, a to je u Hrvatskoj u ovom trenutku vrlo teško osmisliti, još teže realizirati.

Promjena nabolje moguća je jedino organiziranom, suvislom i konkretnom političkom borbom građanskih, civiliziranih opcija. A, je li to moguće? Kako sada stvari stoje – vrlo teško. Ali, isto je tako teško, gotovo nemoguće, sjetiti se bilo čega boljeg.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO