Piše: Zvonimir Nikolić
– Dobar dan. Pomoć tražim. Imam bolesno dijete…
– Kakvu pomoć? Pare ili šta?
– Pa, ako može nešto para, evo nalaza…
– Dobro, hajde. Meni je supruga bolesna. Možete li mi malo pomoći da sredim kuću, a ja ću vam platiti?
– Ja da ti sređujem kuću?
– Pa vi samo malo da mi pomognete. Tražite pare, ja vam nudim da vam pomognem…
– Ma mrš u… Nisam ja došla da radim. Ako možeš pomoći – pomozi, ako ne – ko te…
Upravo ove riječi doživio sam neki dan na vratima svog stana. Kad je vidiš, u startu bi pomislio da usta ima, a jezika nema. Da je mogla onakva bujica riječi izaći iz usta naizgled snuždene i slomljene žene… Nisam mogao doći sebi.
Dvosjedi, regali, cigle…
A nije prvi put. Znao sam prije i nekima ponuditi da spustim šlauf da mi operu auto, a ja ću pošteno platiti. I nikad niko nije prihvatio posao. Samo su me blijedo gledali i vjerovatno kontali: “Ja budale… Da hoću da radim, ne bih prosio.”
Naravno, siguran sam da je mnoge ljude muka natjerala da traže sadaku. Ali, zar tada ne prihvatiš bilo kakav posao ako želiš zaraditi novac? Ko zna koliko sam u mladosti komšijama unio trosjeda, dvosjeda i regala, koji kao da su od betona pravljeni, koliko tona ćumura istovario iz kamiona i spremio u šupe… Jer znao sam da će me nagraditi za moj trud. Neki čak ni nisu, ali halali im čovjek.
Ko zna koliko sam kamiona cigli utovario u šlepere dok su se pred Olimpijske igre rušile stare zgrade sa druge strane moje ulice i proširivala ulica… Dosta se novca zaradilo preko tog studentskog servisa, a bogme se i dosta žuljeva nabilo i znoja prolilo.
Kao da je onaj prokleti rat ljude navikao na sadaku. I da im neko nešto daje “onako” kao što su nam davali humanitarnu pomoć i najlone za prozore.
Nevladini ‘ublehaši’
Kad su moja djeca išla po ekskurzijama, obično su se roditelji međusobno kusurali da osiguraju odlazak i nekom djetetu čiji roditelji nemaju novca za taj izdatak.
Svakodnevno slušamo na televiziji kako ovi naši vladari mole novac od Međunarodnog monetarnog fonda i gotovo pristaju na sve moguće uslove samo da dobiju pare. Uglavnom za svoje plate, ali eto.
Nevladin sektor dobija pare od nekakvih ublehaša, često i sumnjivog porijekla. A mi sve to gledamo i niko da se pokrene.
Sakupljamo pare za bolesne, za izgorene i srušene kuće, štetu od poplava, odlazak sportista na neko takmičenje, pomoć ugroženim porodicama, školske knjige i igračke… za sve živo.
A onda pročitam vijest kako se konačno dogodilo i nešto drugačije – da su učenici Srednje medicinske škole na Bjelavama u Sarajevu objavili sljedeći oglas:
Rad, a ne sadaka
“Spremni smo na razne aktivnosti, kao što su čišćenje parkova, privatnih dvorišta, pranje suđa u restoranima, dijeljenje anketnih listića, reklamiranje određenih proizvoda, animacija djece u domovima, bolnicama i na privatnim rođendanima i svaki drugi posao koji nam može omogućiti sredstva kojima ćemo platiti našim drugarima odlazak na ekskurziju.”
I da su učenici Srednje medicinske škole Bjelave u Sarajevu organizovali radnu akciju pod nazivom “Ekskurzija 2017.” kako bi pomogli svojim vršnjacima koji nisu u finansijskoj mogućnosti da plate odlazak na ekskurziju.
I – bravo, djeco!
Dok svi ostali kukaju i traže sadaku, vi ste se odlučili da vlastitim radom pomognete svojim drugovima. U društvu u kojem je rad postao najmanje važna kategorija vi ste se odlučili baš svojim radom i trudom dokazati i pomoći svojim drugovima.
I od vas će jednog dana postati pravi ljudi, siguran sam u to. Ljudi spremni pomoći svojim prijateljima i ljudi koji će znati cijeniti i svoj i tuđi rad.
‘Biti čovjek’
I zato sam sretan što postoje i takvi kao vi. I svakome poznatom reći ću da vas zove ako ima bilo kakav posao za vas. Zato što ste u ovom opštem mulju i blatu pokazali da se može biti čovjek.
I da nećete svi otići na ekskurziju tako što će nečiji otac, u stilu velikog donatora, iz novčanika izvući “teškom mukom zarađene tranzicijske pare” i oplakane suzama radnika koje je upropastio nego ćete svojim poštenim radom pomoći svojim drugovima.
Samo se nadam da će vaš rad uredno platiti poslodavci i da nećete i vi čekati, kao što možda vaši roditelji čekaju neku isplatu plate iz 2015. godine.
Želim vam da svi odete na ekskurziju. I da imate najljepšu ekskurziju na svijetu.
Zaslužili ste.
Izvor: Al Jazeera