Nisam baš nešto lud za rukometom, ali je vrijeme da se nešto o njemu napiše nakon Svjetskog prvenstva netom završenog u Francuskoj.
Odličan termin – siječanj – uvjetuje gledanost velikih rukometnih natjecanja u popriličnoj mjeri. Najdepresivnije razdoblje godine, kad su se svi istrošili tijekom blagdana i (u slučaju Hrvatske) na skijanjima i sjede kod kuće gledajući šugavo vrijeme kroz prozor, pravo je vrijeme za pretvaranje u strastvenog navijača.
I (opet u slučaju Hrvatske) kontinuitet dobrih rukometnih rezultata, naravno, pa se uvijek nanovo i nanovo očekuje neka medalja. Igračka perspektiva, jasno, puno je drugačija; moraju hvatati vrhunac forme nekoliko puta tijekom sezone, što nije nimalo lako. Sad će se vratiti u klubove, koji ih – na kraju krajeva – plaćaju, pa će s tim klubovima ući u drugi dio sezone i loviti trofeje potpuno mentalno i tjelesno potrošeni.
Zašto nisam lud za rukometom? Pa, nekako mi je pregrub, a ni pravila mi nisu najegzaktnija. Nikad, recimo, neću shvatiti zašto se jednom sudi faul napadaču, a drugi put obrambenom igraču kad svaki skoči sa svoje pozicije i nakon dvije sekunde i dva metra sudare se u najvišoj točki tog obostranog leta. Nikad, recimo, neću shvatiti ni zašto se jednom sudi prijestup, a drugi put ne, prilikom uskakivanja krila u vratarev prostor.
Kad se na usporenim snimkama lijepo vidi da je noga dodirnula tlo prije no što je lopta napustila ruku, a gol je priznat. Čini mi se da ni igrači ni suci u oba slučaja nisu baš uvijek načisto što je suđeno i zašto, pa je uvedeno najegzaktnije i najjasnije pravilo – čim se nešto sudi, ostavi loptu na podu. Jer bi se inače jako puno vremena potrošilo na polemike o tome što je suđeno.
No, da, ali to nije razlog da se rukomet ne gleda i u mojoj kući; s obzirom na navedene okolnosti.
A i s obzirom na još jedan detalj – izbornik hrvatske reprezentacije Željko Babić rođeni je brat svećenika don Ivice Babića, koji je vjenčao mog sina u malenom Vrbanju na otoku Hvaru i dobro sam ga upoznao, te smo i dalje u redovitom kontaktu.
‘Sportska tragedija’
Tog je poslijepodneva padala kiša, “sposa bagnata, sposa fortunata”, kažu Talijani. ‘Mokar brak, sretan brak’, prevodimo mi. A poslije te kiše pojavila se duga, onakva divna duga da bi čovjek odmah krenuo u potragu za ćupom zlata.
Pa, moram obratiti posebnu pozornost na ono što (sad već bivši) izbornik radi. I zato mi je silno žao što rukometaši nisu uzeli medalju, nego su ostali na jednoj od najnepopularnijih pozicija u sportu – onoj četvrtoj. Tik do medalje, tako blizu, a tako daleko.
Pa kad se ta činjenica stavi u još širi kontekst – Babić i reprezentacija u stvaranju prolaze kroz smjenu generacija, borili su se s ozljedama, polufinale protiv Norveške izgubili su promašenim sedmercom na isteku vremena, čime su ušli u produžetak, a u utakmici za treće mjesto protiv Slovenije ispustili prednost od sedam golova razlike u samoj završnici – cijela priča postaje “sportska tragedija”, kako je to moja supruga uobličila.
I kako će to uobličiti prosječni navijač? Za mene u sportu više nema tragedija. Tragedija u sportu može biti samo neka ozbiljna ozljeda. Ono što se dogodilo Michaelu Schumacheru jest tragedija. Četvrto mjesto na SP u rukometu dobar je rezultat, a ono što se događalo u polufinalu jest esencija sporta.
Iz moje perspektive, perspektive bivšeg sportaša, čovjeka koji je i gubio i dobijao velike i važne utakmice, za onakve se trenutke kakav je bio izvođenje sedmerca na isteku vremena i živi. Zbog toga se čovjek i bavi sportom. Uživanje zbog adrenalina i pritiska. Sve je na tebi, u datom slučaju na Horvatu, najosamljeniji si čovjek na svijetu, makar si u dvorani u društvu tisuća ljudi.
Problem je u tome što postoji i druga strana, što se uvijek zaboravlja navijajući za nekoga. Druga strana, u datom slučaju norveški golman Bergerud, u istoj je situaciji. I kao što će se Horvat truditi da zaboravi taj sedmerac što prije, tako će ga se Bergerud truditi sjećati što je dulje moguće.
Priča uz kamin
Jednog će dana, s punim pravom, posjesti unuke na koljena i pričat će im: “Vaš je djed svojom obranom doveo norvešku rukometnu reprezentaciju do prve medalje u povijesti”. Dok je vani sve zatrpano snijegom, u okolici Tromsoa, recimo, polarna svjetlost paluca na nebu, a u kaminu gori vatra i obasjava dječja lica nježnom svjetlošću.
Lijepa priča, rado bih mu bio na mjestu… Eto, to je ta druga strana. I onaj sportaš koji nije spreman shvatiti i prihvatiti pritisak, uzroke i posljedice, pozicije u kojoj su se našli Horvat i Bergerud neka se sportom niti ne bavi. Ima još lijepih i časnih zanimanja. Dimnjačar, liječnik, aktivist Greenpeacea koji juri za kitolovcima, pilot, profesor fiskulture… Sport je takav, vrlo specifična ljudska djelatnost u kojoj za sekundu, za milimetar, postaješ veliki pobjednik ili veličanstveni gubitnik.
Utakmicu za broncu puno je lakše racionalizirati – Hrvatska je imala dan manje za odmor od Slovenije i čudim se što su naši igrači nakon neprospavane noći – jer onaj tko bi među njima uspio spavati nije čovjek, nema srce nego kamen – uopće uspjeli kontrolirati pet šestina tekme. Pametni je režiser prijenosa, neki Francuz, čije će mi ime zauvijek ostati nepoznato, u posljednjih desetak minuta stalno pokazivao Duvnjaka – jedinu stvarnu igračku veličinu ove reprezentacije – a Duvnjak je stalno gledao prema gore, prema semaforu. Na kojem su se sekunde vukle. Nikad kraja.
A izbornik Slovenije Veselin Vujović (veličanstven je igrač nekad bio) radio je u Hrvatskoj donedavno, dobro zna mentalitet, navike, prepoznaje govor tijela hrvatskih igrača. Dan odmora više za Slovence donio im je upravo onu potrebnu svježinu za juriš i broncu u završnici. Tu je i početak i kraj priče.
Vidio sam to već – nešto se slično dogodilo našim košarkašima na Eurobasketu 2005. kad su se borili za izlazak na svjetsku scenu po srceparajućem porazu od Španjolaca u četvrtfinalu. Kao što sam vidio i priče poput ove Norveške – da s “wildcardom” dođu do samog vrha. Tko se to ne sjeća Ivaniševićevog Wimbledona ili nogometaša Danske kad su zamijenili Jugoslaviju pod sankcijama na EP-u 1992.?
Unaprijed razoružan
Imao sam veliku želju razgovarati, službeno razgovarati, napraviti intervju sa Željkom Babićem debelo prije ovog natjecanja, ali nismo se nikako mogli dogovoriti. Malo nije mogao on, pa nisam mogao ja i sve je ostalo na nekoliko telefonskih razgovora. Uspio mi je u jednom od tih razgovora reći: “Košarka je moja ljubav, rukomet je moj posao.”
Ako, dakle, ikada i budemo sjeli jedan na jedan kako bismo napravili taj razgovor, uspio me razoružati unaprijed. Ali, ja sam samo jedan, vlastitu sam perspektivu upravo opisao. Možda je jedino i isključivo Željko Babić zaslužan za dobro četvrto mjesto u Francuskoj, možda bi s bilo kojim drugim izbornikom Hrvatska otpala puno ranije.
Za ostalih četiri i pol milijuna rukometnih izbornika u Hrvatskoj Željko Babić možda je krivac zbog promašenog sedmerca koji je “njegovu” reprezentaciju dijelio od medalje. Kao i za aktualne poslodavce, Hrvatski rukometni savez, čiji je predsjednik još u Francuskoj najavio sjednicu na kojoj će se odlučivati o povjerenju izborniku, a na toj je sjednici i smijenjen zajedno s ostalim članovima stručnog stožera reprezentacije. Takva je priroda posla, i njegovog i njihovog, takav je sport. U kojem za sekundu, za milimetar, postaješ veliki pobjednik ili veličanstveni gubitnik.
Traži se sljedeći izbornik, koji će imati navlas istu situaciju kao i Babić. Velika očekivanja i sekunde i milimetre koji će odlučivati o tome koliko će dugo ostati izbornikom.
Izvor: Al Jazeera