U našoj zgradi među stanarima već duže vreme traje tihi i podmukli rat. Ne bi to, naravno, bilo vredno ni pomena, jer je komšijskih nesuglasica svuda napretek, da ovih dana borba za mesto upravnika takozvane Stambene zajednice nije počela da liči na kampanju i izbornu trku na državnom nivou.
Ukratko, petospratnica u našoj ulici postala je paradigma sitnosopstveničke alavosti, lokalnog primitivizma, jeftinih prevara i sebičluka, kad nedostak solidarnosti i nezainteresovanosti za okruženje počinju i prestaju na vlastitom pragu.
Dakle, ne Srbija pod jednom šljivom, kako su davno prognozirali proroci Tarabići u Kremanskom proročanstvu, nego – Srbija u jednoj zgradi.
Neki novi stanari i podstanari bore se, do poslednje psovke, za parking mesta u dvorištu, očekujući da im se starosedeoci pokorno uklone i ne smetaju dok im otimaju parče betona na kojem su se, pre par decenija, njihova deca igrala. Novopridošla vlasnica stana iz unutrašnjosti hoće pošto-poto da izbaci službeno vozilo Crvenog krsta čije su prostorije u prizemlju od kada je i zgrade i udene svoj glanc novi “audi”. Bahatost podupire demonstrativno dovodeći prijatelje i rodbinu u luksuznim džipovima, ne bi li, valjda, komšijama dala do znanja gde stanuju sila i moć.
Buldožeri prave mjesto privatnim investitorima
U zgradi se, pak, već par godina uporno zagrađuju i pregrađuju hodnici, otima se i prisvaja svaki kvadrat kao da je pitanje života ili smrti, u liftu gore-dole putuju vreće za smeće stanara koje mrzi da ih odnesu do kontejnera, žardinjere za cveće i saksije na terasama nižih spratova često su sabirna mesta za mrve i otpatke posle ručka onih “iznad”…
Nije u našoj zgradi i u našoj ulici uvek bilo tako. Od 60-tih, pa decenijama posle, nismo ni zaključavali vrata. Zgrada puna dece, na drugom spratu nas šestoro klinaca, na trećem, četvrtom i petom još toliko – buljuk jedan. Trčimo, još sneni u pižamama od jutra, jedni do drugih, dok roditelji kafenišu.
Posle na kaldrmi, ispred i u celoj ulici, opet cika i vriska – igramo se žmurki, “šuge”, školica, na lastišu, “između dve vatre”. Čika Milan, hauzmajstor, nadgleda to nestašno ulično obdanište, dok mame i kućne pomoćnice tresu tepihe u dvorištu, a iz kuhinja mame mirisi vanilica i šne-nokli. Onda, ogrebanih kolena i laktova, dotrčimo na ručak, pa opet na ulicu i u dvorište.
A zimi, kad zasneži, bilo je dana da ulicu zatvore i postave mrežu da, sankajući se i klizajući, dečurlija sa kaldrme iz Višegradske i Durmitorske ne bi izletela na kolovoz u Sarajevsku, pod ono malo automobila koji su prolazili. Sudarali smo se samo međusobno i sa banderama u strmoj ulici. Beše tako…
A danas? Ovih dana srušiše poslednju od najstarijih zgrada u Durmitorskoj. Zajedno sa njom u hrpu šuta i građevinskog otpada pretvoren je i mural svetski poznatog street art umetnika, Poljaka Mariusza Warasa. Mural na koji smo bili ponosni nemilice i nemilosrdno sahranio je zubati buldožer.
Kao da svet počinje upravo danas, buldožeri prave mesto privatnim investitorima, domaćim i stranim. A njihov kapital, uz saučesništvo urbicidu sklonih arhiteklata i urbanista na vlasti, prepoznatljivu vizuru i stari arhitektonski šarm Beograda pretvaraju u sve bezličniju hrpu betona i stakla, nalik desetinama indokineskih i bliskoistočnih metropola.
Paradigma domaće sloge
Za naš kraj kažu da će uskoro biti “epicentar metropole”. Jer, nadomak našeg dvorišta, na donedavnom groblju ruševina bivšeg saveznog MUP-a, razorenog u NATO bombardovanju 1999, uveliko se ravna teren i od jutra do mraka tutnje i štekću građevinske mašinske ale. Pripremaju temelje za tri nebu pod oblake kule grandioznog stambeno poslovnog objekta izraelskih investitora.
A u susedstvu, 500 metara niz ulicu, pa preko železničkih šina, investitori iz Ujedinjenih Arapskih Emirata grade svoje kule, grandomanski osmišljen projekat “Beograd na vodi” za koji još nema pouzdanih dokaza sa koliko nula se piše inostrana investicija, a koliko je peruckanje para. Kapital i interesi pokazuju da Izraelci i Arapi mogu raditi “rame uz rame”, u najbližem susedstvu, istina – na trećem tržištu.
A između njih – paradigma domaće sloge. Durmitorska ulica i zgrada u kojoj se vodi potajni rat stanara za lokalnog šefa, upravnika Stambene zajednice. A tu petospratnu zajednicu drmaju volja za mrvicu vlasti i šaku interesa koje može doneti ta, naprasno, čudovišno važna funkcija.
U međuvremenu, sa terasa već drugi mesec, iako je do Nove godine tridesetak dana, gledamo raskošne novogodišnje kič-aranžmane uličnog osvetljenja i ukrasa. Plaćeni su milionima da bi centar Beograda bar malo ličio na neku od svetskih metropola. A slika Srbije, eto, stane u ram samo jedne ulice i jedne zgrade u njoj.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera