Nikada u Hrvatskoj nije bilo lako biti novinarom, posebno ako ozbiljno shvaćaš svoj posao. Još od devedesetih godina izloženi su različitim oblicima pritisaka: od fizičkih napada preko sudskih procesa do verbalnih prijetnji koje su se dodatno proširile dostupnošću interneta.
Vrlo često imaš dojam da stojiš potpuno sam nasuprot stotinama tisuća ljudi predvođenih glavnim hajkačima koji ne dolaze s društvene margine, nego djeluju izravno s vrha vlasti, pa nije ni čudno da povuku za sobom sav šljam i ološ spreman da ti skine i glavu s ramena, samo ako dobije priliku za to. A kako je krenulo, ne bi se trebalo čuditi da uskoro i to vidimo.
Već spomenutih devedesetih, neki koji su se bavili ratnim zločinima ili su kritizirali ondašnju vlast, poginuli su u krajnje sumnjivim prometnim nesrećama. Drugi su, pak, u kasnije otvorenim dosjeima tajnih službi čitali kako se agenti međusobno dogovaraju da ti sada smjeste prometnu, ili da to ipak ostave za idući put kad kreneš za Gospić.
Potom su krenule tužbe kojima su opet ovi isti s državnog vrha nastojali ušutkati nezavisne medije nevjerojatno visokim iznosima odštete zbog „duševnih boli“ koje su se mjerile u stotinama tisuća kuna. Pa se situacija donekle smirila u prošlom desetljeću, da bi sada ponovno eskalirala. I to, opet, potaknuta od najodgovornijih iz vlasti dolaskom Tomislava Karamarka na funkciju premijera.
Krug se s procesom tzv. herceg-bosanskoj šestorci zatvara. Slobodan Praljak je samoubojstvom u sudnici od sebe napravio sveca i svako pisanje kojim bi doveli u pitanju njegovu aureolu pučkog božanstva doživljava se kao izdaja nacionalnih interesa koju svaki smjerni Hrvat, ako drži do sebe i do svoje domovine, treba kazniti.
Otvorene prijetnje
Prijetnje koje ovih dana dobivaju novinari i političari koji se usude napisati da je Praljak zapravo ratni zločinac osuđen na 20 godina zatvora nikada nisu bile otvorenije. Hrvatski vitezovi u misiji obrane više se ne libe skrivati iza lažnih profila na društvenim mrežama ili štampanih pisama koje upućuju na redakcije. Ide se nikad otvorenije s jasnim ciljem da se zatre svaka mogućnost drukčijeg mišljenja, čemu je svoj obol opet dao državnih vrh, u ovom slučaju Sabor koji je našao za shodno službenom izjavom ograditi se od haaške presude.
Nije daleko ni Hrvatska radiotelevizija, koja se tek koji dan ranije ogradila od svoga novinara Aleksandra Stankovića koji je u emisiji „Nedjeljom u 2“ pitao sugovornika da li je u Hrvatskoj bilo elemenata građanskog rata. Obrazloženje je bilo da pitanje nije u skladu s donesenom Deklaracijom o Domovinskom ratu, pa kao takvo – s obzirom da izlazi iz okvira zacrtane politike – nije poželjno na javnom servisu. Ovdje, ako misliš preživjeti (dakle, ne živjeti od novinarstva, nego doslovno održati „život na životu“) vrijede nova pravila i na tebi je da ih se držiš.
Prijetnje će, obećali su, istražiti i policija. Shvatili su ih ozbiljno i provest će kriminalističko istraživanje. S obzirom na iskustvo potpisanog novinara koji već godinama živi sa sličnim prijetnjama koje manje-više uredno prijavljuje policiji, siledžije mogu mirno spavati. Nikad se ništa nije dogodilo. Nikada nikoga nisu pronašli, kamoli prijavili.
U petak je najveću larmu digao najčitaniji portal Index.hr objavivši dio iz lavine poziva za premlaćivanjem i likvidacijom urednika i novinara, kao i njihove rodbine, uključujući i djecu. Poruke su, u najmanju ruku, odvratne i praćene najprizemnijim psovkama – od „Ti si mrtav čovjek“ „Smrdljivi četnici, jedva čekam da vas zakoljem i da ti dođem na grob“, „I tvoja će uskoro napuniti 18 i sama šetati gradom“ do “Krepajte, umrite u najvećim mukama i najvećoj boli, sram da vas bude, stoko pokvarena. Želim vam najgoru moguću smrt, vama i vašim najbližima” ili “Doći ćete i vi na red kad se gusta magla spusti”, odnosno “Gnjido smrdljiva, uguši su u svojoj mržnji, klošaru jedan bezobrazni…,da znaš da nije ničija do zore gorila”.
Eskaliranje situacije
Poziva se i na bacanje bombi na redakciju, napad napalmom, premlaćivanje, vješanje za bandere i sve to pod punim imenom i prezimenom, a ne – kao što je uobičajeno – preko različitih trolova. Stvar je eskalirala i siledžije misle da se nemaju potrebe više skrivati, jer znaju da ova Vlada misli otprilike slično, pa se potpisnici iskreno čude kako je moguće da takvi novinari još uvijek slobodno hodaju gradom.
Slično su prošli i zastupnici iz stranke GLAS Vesna Pusić i Goran Beus Richembergh, ali Vesna Pusić učinila je ono što su trebale državne službe. Junaku s društvenih mreža koji joj je napisao ovo: „Izdajico jedna smrdljiva. Čekaj dok dođem u Zagreb, zaklat ću te ko prase“, smireno je odgovorila da je prijavljen policiji, na što je ovaj uzvratio da nije u Hrvatskoj, pa ga je političarka upozorila da “policija radi i u Njemačkoj, još bolje nego u Hrvatskoj.“ “Oprostite, bio sam ljut, neće više doći do toga, molim vas oprostite“, napisao je ratnik čim je osvijestio da bi mogao odgovarati za prijetnje smrću.
Ovaj je shvatio, ali tko može sa sigurnošću reći da će i ostali ili će verbalne prijetnje u provesti u djelo. Kazneni zakon za prijetnje prema službenoj osobi u obavljanju javne ovlasti ili novinaru u vezi njegova posla predviđa kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina. Došlo je vrijeme da se kazne počnu primjenjivati i zbog prijetnji novinarima, budući da već duže vremena policija privodi zbog krivog smajlića upućenog premijeru Andreju Plenkoviću ili njegovim kadrovima. Reagirala su novinarska udruženja, poput regionalne Novinarske mreže. Došlo je vrijeme da reagira i policija, jer bi inače moglo biti kasno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera