Biti budista u Srbiji

Meditacija je samoposmatranje i učenje na osnovu toga (Ustupljeno Al Jazeeri)

Rano jesenje jutro. Izmaglica skriva reku od pogleda. Vazduh je pun mirisa kiše koja je noćas padala. Sve je žuto i zlatno.

Kristalno čist zvuk zvonceta para tišinu. Čuje se ritmičko recitovanje. Zvuk se pojačava kako se približavam ulazu. Jezik je nepoznat, melodičan. Iznutra se širi miris sandalovine. Po ulasku, pogled mi privlači skromni budistički oltar ukrašen cvećem i voćem. Ispred oltara sede dva monaha sa Dalekog istoka, iza njih ljudi svetle boje kože. U toku je jutarnja služba…

Da je ovo deo scenarija, za lokaciju bi bilo navedeno: Čortanovci, a vreme radnje: novembar 2017.

Da, da, dobro ste pročitali: Čortanovci – Vojvodina, Srbija, 2017.

Budistički hram u Čortanovcima

Ovo naselje je pravi dragulj u ovom delu sveta: zbog svog položaja na južnim obroncima Fruške gore i iznad Dunava, Čortanovci imaju blagotvornu klimu, pogodnu za vinogradarstvo. Čuvaju i ostatke  neolitskog i rimskog naselja, zatim sveti izvor „Savinac“ uz koji se, po predanju, okrepio Sveti Sava.

Slavu Čortanovaca poslednjih godina pronosi i „Šekspir fest“, međunarodni pozorišni festival. Održava se u predivnoj vili koja je pripadala profesoru Radenku Stankoviću, ministru prosvete u vladi kralja Aleksandra I i namesniku maloletnog kralja Petra II Karađorđevića.

Od avgusta 2017. Čortanovci su bogatiji za još jedan interesantan sadržaj – budistički hram, odnosno centar za meditaciju, koji je otvoren na inicijativu Theravada budističkog društva „Srednji put“ iz Novog Sada, čiji je predsednik Branko Kovačević, a uz finansijsku pomoć Oxford Buddha Vihara . Ta vest je, naravno, dobila svoje mesto u medijima, međutim, sve objave su bile skoro identične, lišene kvalitetnih informacija o vrednosti filozofskog aspekta budizma.

“Miris cveća ne ide protiv vetra, niti miris sandalovine, ni mirisni prah tagare, ni jasmina, ali miris vrline ide protiv vetra; dobar čovek širi miris na sve strane.” (Dhp.54).

Dvorište hrama u Čortanovcima
Dvorište hrama u Čortanovcima

Najsažetije rečeno, budizam je filozofija života u kojoj se oslanjate na sopstvene snage; u budizmu je važan samo sadašnji trenutak u kome možete biti od koristi, a istina je samo ono u šta se sami uverite. Ni dogma, ni slepa vera, budizam se temelji na pet moralnih načela kojima niko dobronameran nema šta da zameri: ne ubij, ne kradi, ne laži, ne čini preljubu, i ne opijaj se i ne drogiraj (ne mogu, a da ne pitam: da li vam sve ovo zvuči poznato?). Međutim, Budino učenje nije filozofska zabava za dokone, već uputstvo marljivima za praktično delovanje. Teme kojima se Buda bavio kreću se u rasponu od jednostavnih saveta kako olakšati muke svakodnevice ili negovati sreću porodičnog života, preko tumačenja psiholoških mehanizama, do preciznih uputstava kako kroz meditaciju osloboditi potencijale uma i postići trajno stanje smirenosti, nezavisno od spoljnih okolnosti.

Pričajući o opšte prihvaćenom stavu da naš glavni izvor problema predstavljaju okolnosti u kojima se nalazimo, Branko Kovačević kaže da  nam meditativno suočavanje sa raznim mentalnim sadržajima pokazuje da su problem zapravo naše automatske reakcije grabljenja onoga što nam je prijatno i odgurivanja onoga što nam izgleda neprijatno. „Zbog toga smo osuđeni da, vođeni svojim zabludama, stalno ponavljamo greške koje nam donose patnje u životu. Pošto radi sa izvorom svih naših problema – sa umom, meditacija je pravi lek za stanje stresa, konfuzije, straha i žudnje u kojem provedemo svoj život. Meditacija je samoposmatranje i učenje na osnovu toga, a ne nešto što radimo kad obavimo sve druge poslove, neka vrsta  relaksacije od tegobnog života.“

Biti budista u Srbiji

Verovatno najpoznatiji budista u Srbiji je Srđan Gojković – Gile iz „Električnog orgazma“. Zahvaljujući upravo njegovoj popularnosti, otvaranje ovog centra za meditaciju nije prošlo nezapaženo. Za budizam se zainteresovao čitajući davno kupljenu knjigu i ne doživljava ga kao religiju: „Ja znam da je budizam religija u Aziji, ali on mene zanima kao vrsta nauke o umu. Svidelo mi se što budizam nije sistem verovanja ili nekakva uteha „na dugom štapu“.

I sam Buda je stimulisao ljude da ne veruju nekome zato što je ugledan ili zato što su pročitali nešto u svetim knjigama, već da svemu pristupe sa određenom dozom zdrave sumnje. Budizam se bavi negovanjem uma, ne kroz verovanje, već kroz praktično vežbanje. Proces razumevanja budizma može da bude duži ili kraći. Meni je sve vrlo brzo bilo jasno: moj život i moja budućnost zavise isključivo od mene! I sada, nakon pet godina praktikovanja budizma, primećujemo i moja porodica i ja, da se moj „fitilj“ reagovanja značajno produžio. Situacije koje bi me ranije bacile u emotivnu eksploziju više ne postoje.

Vjerovatno najpoznatiji budista u Srbiji je Srđan Gojković – Gile iz 'Električnog orgazma'
Vjerovatno najpoznatiji budista u Srbiji je Srđan Gojković – Gile iz 'Električnog orgazma'

Mi moramo biti svesni da se život sve više ubrzava, da je patnja svuda prisutna i da nam ovakva vrsta aktivnog vežbanja uma postaje neophodna. U tom smislu je i ovaj naš centar za meditaciju mesto gde budistički monasi mogu da budu neka vrsta profesionalnih trenera ljudima koje meditacija zanima. To upravo znači „vihara“ – boravište budističkih monaha.“

Veza istoka i zapada

Istočnjačka i zapadnjačka filozofska tradicija su se bavile istim pitanjima: šta je priroda stvarnosti, da li uključuje boga i šta se dešava kada umremo; kako znamo da je to što znamo istina; kako bi društvo trebalo da bude organizovano, kako bi ljudi trebalo da tretiraju jedni druge; zašto ljudi pate, odnosno odakle toliko patnje i tuge, odakle ona dolazi, i na kraju, kako možemo pronaći sreću?

Da bismo saznali odgovore, ali i da bismo se bolje razumeli, moramo poznavati kulture „drugih“, jer kada poznajemo „njihovu“ istoriju, religiju, filozofiju, literaturu, sigurno ćemo bolje shvatati i sopstveno postojanje. Ono što je univerzalno u svim kulturama je pojam vrednosti i ne moraš biti budista, musliman ili hrišćanin da bi bio ljubazan ili da bi prihvatio potpunu odgovornost za sopstveni život, ne okrivljujući druge za svoju patnju: „U razapinjanju Isusa možemo videti briljantan primer čoveka u bolu, nagog, kojem se podsmevaju, potpuno poniženog i potom javno pogubljenog na najužasniji, najbolniji način. Pa ipak, on nikoga ne osuđuje: ’Oče, oprosti im, ne znaju šta čine.’ To je znak mudrosti – to znači da čak i ako nas ljudi razapinju na krst, prikivaju ekserima, vređaju, ponižavaju nas na razne načine, tek naša averzija, samosažaljenje, sitničavost i sebičnost jesu pravi problem, jesu patnja.“ (citat iz knjige „Sada je znanje“, Ađan Sumedho).

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera


Reklama