Jesmo li nijemi i gluhi na sve?

Niko ne razmišlja da će možda u budućnosti postati 'in' govoriti i prevoditi isključivo samo na znakovnom jeziku (EPA)
Niko ne razmišlja da će možda u budućnosti postati 'in' govoriti i prevoditi isključivo samo na znakovnom jeziku (EPA)

Svijet tišine u kojem žive gluhe i nagluhe osobe. Oktobar je, a one ne čuju šum opadajućeg lišća ni jesenju muziku. Razmišljam kako su osobe što čuju vrlo često nesretne – iako govore, njihove riječi nekad i nemaju efekt, jer ne dopiru do srca, gore su i od samog muka. Riječi se vrlo često ne vide i ne osjete. Osoba koja šuti slikovito više govori od one što sretno čuje, ama baš svaki zvuk. Njima su prsti, ruke sve, njima razmišljaju, njima se i više raduju, više se i dodiruju i iskreno vole.

Zahvalna sam Bogu što imam prste, lijevu i desnu ruku, znam koju imaju snagu, mudrost, umješnost. Ali njihovim znakovnim jezikom bolje vlada osoba koja ima problema sa sluhom. Kako bih tek bila sretna da danas ili neki drugi dan ona čuje svaki zvuk? Bilo bi to svjetlo za njeno uho.

Stigmatizacija danas i kroz stoljeća

Od svih hendikepa najmanje je vidljiva gluhoća, još je nedovoljno razumljiva, a još teže shvatljiva. Ta stigmatizacija nije karakteristična za današnji, savremeni svijet, postojala je i ranije, kroz odavno prohujala i zaboravljena stoljeća. I tadašnji svijet bio je slijep za potrebe drugačijeg.

U starom vijeku osobe koje nisu čule bespotrebno su bile okarakterisane kao barbari. Takva stigmatizacija bila je poput uvrede koja namjerno srozava identitet nečijeg urođenog ili vremenski stečenog hendikepa. 

A da nije bilo benediktinaca ni 7. stoljeća, danas ne bi ni bilo znakovnog sporazumijevanja. Oni su, da ne bi popustili uzde zavjetnog ćutanja, izmislili znakove, koji su zapravo preteča ručne abecede. Prvi zapisi o ručnoj abecedi nalaze se u djelu O govoru pomoću kretnje prstiju iz 7. stoljeća. Zahvaljujući radu s gluhom djecom, ti redovnici s vremenom su i usavršili abecedu.

A o tome se nije govorilo izvan zidina. Tako je bilo sve do kraja 16. stoljeća. Sretniji su bili ti redovnici, bez ikakvog današnjeg Facebooka. Najstariji prikaz ručne abecede razrađen je u tri varijante u djelu Riznica umjetnog pamćenja iz 1579. godine. Kasnije je tu abecedu poučavanjem djece u samostanu San Salvador nadogradio i modifikovao Pedro Ponce de León.

Španjolski svećenik Juan Pablo Bonet prvi je pokazao interes za obrazovanje gluhih osoba. Pod svojim autorstvom on je 1620. godine štampao Leónovu ručnu abecedu. Ovaj čovjek imao je dobru ljudsku namjeru – on je unaprijedio obrazovanje gluhih u Španiji.

U odsudnom trenutku gluhonijemom čovjeku ponajviše je pomogla 1789. godina, jer tada je Nacionalna ustavotvorna skupština Francuske u Deklaraciji u pravima čovjeka i građanina objavila da i osobe s ovom vrstom hendikepa imaju jednaka prava kao i svi drugi.

Nakon toga raste i empatija prema zajednici gluhih; godine 1817. osnovana je prva američka škola za gluhe u Connecticutu. U Rimu je 1951. osnovan Svjetski savez gluhih. Naročito je zanimljivo da je Abraham Lincoln napisao povelju o osnivanju Univerziteta Gallaudet u Washingtonu, koji je zapravo postao i jedini otvoreni univerzitet humanističkih nauka za gluhe i nagluhe osobe širom svijeta; pri njemu postoji čak i odsjek glume za gluhe osobe.

Čak je i komercijalna televizija 1980. u Bostonu emitovala prvo titlovano pozorišno djelo za ove osobe. Koliko danas svijet medija i općenito društvo u Bosni i Hercegovini iskreno razumije život čovjeka koji sanja da čuje i najmanji šum? Nijemi smo i gluhi, izgleda, na sve?

Utopija današnjice

I osoba koja čuje izgubi se u ovom surovom svijetu današnjice, u žurbi nekad i ne stigne do ciljanog odredišta, od prevelike buke, jurnjave automobila. A na koje predrasude i poteškoće nailazi tek osoba koja ima problema sa sluhom? To niko od čujućih i ne može razumjeti.

Svi mi odemo i vratimo se od ljekara, ali osobe s ovom vrstom hendikepa osjećaju se bolje i opuštenije ako pored sebe imaju tumača i prevodioca znakovnog jezika. Vrlo često su i pristojnije, jer ne mogu opsovati, a i ne znaju koliko su nekad i sretne što ne čuju jer riječ, zvuk zna sjeći kao mač, od nje i muk oboli i postane nesretan. Jer, riječi se vrlo često urote i na kraju niko od njih ništa i ne dobije.

Ljepše je kad se ruke izvuku iz džepa i kad pomoću čarolije prstiju počnu tako vješto znalački komunicirati uz mimičku pratnju lica. Pred njima kapituliraju sve retoričke vještine. To je moć znakovnog jezika.

Zašto se samo njime lukavo koriste političari pred izbore? Tada uspješno angažuju komunikacijske znakovne posrednike. Nakon toga i oni postaju nijemi, ali od posljedica glasanja. Gdje je nama kao društvu nestao osjećaj za drugačijeg? Manje-više, svi se davimo u gluhoći, sve je to opet individualno od čovjeka do čovjeka. Naprimjer, gdje je znakovni jezik pri svim tim formiranim odsjecima i državnih i privatnih fakulteta u Bosni i Hercegovini?

Niko ne razmišlja da će možda u budućnosti postati “in” govoriti i prevoditi isključivo samo na znakovnom jeziku. Zar nije bolje da se svi educiramo i naučimo komunicirati jezikom nagluhih i gluhih osoba već od vrtića? Jer, ako se u tom duhu znakovne čarolije budemo odgajali i obrazovali, bolje ćemo razumjeti i sebe i druge.

Možda nas nekad za kaznu s razlogom pošalju na neki otok, poput onog nekadašnjeg, zaboravljenog, a izolovanog na sjeveroistoku Amerike? Možda tada i usavršimo nove komunikacijske vještine?

Vještina znakovnog jezika uvijek će nas iznenaditi svojom zanatsko-umjetničkom snagom jer ona najbolje ostavlja dojam u tišini. Zar nije tako bilo oduvijek?

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO