Da Bosna i Hercegovina nema nikakvu okvirnu unutrašnju politiku koja bi nas pomakla barem za nekoliko godina od 1995. to je odavno jasno svima. Međutim, da od zla može i gore primjer je i naša vanjska politika.
Referendum u Kataloniji stavio je na tešku muku ministra inostranih poslova susjedne nam Srbije Ivicu Dačića, koji je posredstvom tamošnjih medija zajaukao nad pitanjem: “A kako ću ja sada reći da Republika Srpska nema isto pravo?”
Težak je teret i srpskog ministra odbrane Aleksandra Vulina, koji je, pak, usporedio bh. entitet Republiku Srpsku sa Kosovom, jer su jedni nezavisnost dobili na skupštinskom glasanju, a Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju pravo ni na referendum?
I dok se “braća iz Srbije” brinu o našim referendumima, građanima RS-a ih je preko glave.
Izađi na referendum, glasaj o Danu Republike Srpske. Izađu. Onda im predsjednik “boljeg bh. entiteta” Milorad Dodik mora pojašnjavati da su džaba kisnuli jer od toga nema ništa, samo nekoliko dana prije nego što je najavljivao novi referendum – o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.
Zgažena je Deklaracija SNSD-a, potopljena odluka Narodne skupštine RS-a, sve dok su priležni referendumski glasači peglali košulje i sređivali odijela, da mogu opet na referendum. Jer i njih se, za ime Boga – nešto pita.
I tako se cijela referendumska priča pretvorila u naopaku verziju priče Laze Lazarevića “Prvi put s ocem na jutrenje”.
Manjinski narodi
No, ide izborna godina. Pripreme za izbore uveliko počinju. Građani RS-a biće zatrpani referendumskom pričom, brigom za njihov entitet samoproklamovanih očeva svih referenduma u ovom bh. entitetu, iako su prokockali i ono malo ničega što su i imali.
No, u okviru predizbornog cirkusa u Trebinju juče je kod vladike Grigorija došao predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović.
Vladikin “dragi prijatelj” dočekan je raširenih ruku, maltene kao i Dodik.
I dok Čovićeva hrvatska varijanta stranke, HDZ bez BiH, prije dva mjeseca hladno oduzima prostorije Srpskog narodnog vijeća, poručujući im da se presele u prostorije Srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku, vladika Grigorije nije ni upitao šta sa Srbima u “Lijepoj njihovoj”. Koji su manjina.
Pa, ipak nisu samo manjina u Hrvatskoj.
Manjina su i u četiri bosanskohercegovačka kantona u kojem HDZ ima vlast.
Hrvati su sjeli i lijepo se dogovorili da oni ne potpadaju u “konstitutivne narode” malo prije kraja rata i to je tako ostalo već 25 godina.
Niko za ovo vrijeme nije primijetio da se jednom narodu, ma koji on bio, uskraćuju prava iz Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, Odluke o konstitutivnosti Bosne i Hercegovine, svih mogućih napisanih povelja od Drugog svjetskog rata do danas.
Brige predsjednice Kolinde
Kao samoproklamovani “nositelji europskih vrijednosti”, izabrani “najeuropljanin” Čović, eto, rekao je da će popraviti tu sitnu grešku koja se potkrada između Ustava Bosne i Hercegovine, domaćih zakona, a, na kraju, i između Povelje o ljudskim pravima i slobodama, te zabrani diskriminacije iz Ustava Bosne i Hercegovine.
Da budemo sasvim pošteni, ništa bolje nije ni u entitetu Republika Srpska. Ali, ovdje Hrvati jesu konstitutivan narod. To što su etnički očišćeni iz ovog dijela države jeste neka druga priča, jer nismo mi krivi što ih nema dovoljno. Ipak, Zakon o lokalnoj upravi i samoupravi RS-a daje im mogućnost da se, shodno popisu stanovništva iz 1991, procentualno zaposle u javnoj upravi.
Ali, kako ovdje posla nema ni za Srbe, tako ih nema ni za Hrvate, pa bi, da ispuni kvotu, aktuelna vlast pozapošljavala ono malo Hrvata koji su ostali ili se vratili. Većinom iz SNSD-a i HDZ-a.
I dok se mi “bavimo” sopstvenim problemima tako što ih tri godine držimo pod tepihom, pa izvučemo za potrebe izbornih kampanja, na kraju ispadne da se drugi više brinu o nama.
Osim pomenute Srbije, sada se i Republika Hrvatska zabrinula širenjem “radikalnog islamizma u Bosni i Hercegovini”.
Izgleda da je džabe pojašnjavati predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović da je 10.000 “radikalnih muslimana povezanih s ISIL-om” čitava vojska koja bi za dva dana mogla zauzeti cijelu Bosnu i Hercegovinu, što bi ona, kao pregovaračica s NATO-om, trebala znati.
Insistiranje ostaje da su muslimani u Bosni i Hercegovini “pripadnici radikalnog Islama”, a to što cijelu jednu religiju sa više od milijardu sljedbenika širom svijeta naziva radikalnom – to predsjednicu Hrvatske i nije briga.
Iako zvanični podaci i istraživanja nedvosmisleno pokazuju da je više Šveđana otišlo u ISIL nego državljana Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju to je sasvim nebitno.
Najveće svađalice
Prema obavještajnim podacima Bosne i Hercegovine, broj boraca koji su učestvovali u ratu u Siriji i Iraku ili imali kontakt sa ISIL-om nikako ne prelazi 1.000.
Toliko “promicatelji europskih vrijednosti” mogu skupiti onih “Za dom spremni” za sat u Zagrebu.
Ipak, nisu džaba njemački i švajcarski mediji proglasili naše zapadne susjede “najvećim svađalicama u Europskoj uniji”, koji imaju neriješena granična pitanja sa četiri države, a o zaštiti “hrvatskog zelja”, “hrvatskog kulena”, “hrvatske masline” raspravlja se u nedogled u Evropskom parlamentu.
Ipak, mimo “visoke politike” i miješanja susjeda u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini, godinama se ne možemo izboriti za prava bosanskohercegovačke djece.
Dvije škole pod jednim krovom, da se različita konstitutivna djeca ne bi susretala sa drugom konstitutivnom djecom ili manjinama, naša su surova realnost.
Bošnjačka djeca u Podrinju ne mogu učiti bosanski jezik kao maternji, jer je isti “prekršten” u bošnjački, a ako im to ne odgovara, lokalne vlasti su se dosjetile da im na izuzetno lijepe načine omoguće da uče srpski jezik ili malo nediplomatičnije – da idu u mektebe i medrese.
Djeca iz Kiseljaka nemaju mjesta u dijelu lokalne osnovne škole. Jer, kako je pojašnjeno, školu je nadogradila Vlada Republike Hrvatske za korištenje hrvatskoj djeci.
Djeca srpske nacionalnosti koja nisu konstitutivna u ta četiri sporna hrvatska kantona moraju da uče hrvatski jezik.
Djeca iz Jajca, bošnjačka i hrvatska, žele da idu u jednu školu. I to je vijest koju prenose svjetski mediji.
Više nisu samo problem sva moguća zlodjela koja smo učinili jedni prema drugima u svim ratovima do sada.
Problem je što ta zlodjela ostavljamo u amanet, prenosimo iz kuće onima koji ništa nisu krivi, te ih implicitno učimo da su podjele i “zla krv” nešto što je “prihvatljivo” u državi u kojoj nema načina ni volje da se ovo što se dešava suzbije na bilo kakav način.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera