Taksi – poslovni prostor u kojem mušterija ne smije zucnuti

Ovdje klijenti iliti mušterije gotovo nikad nisu u pravu (Al Jazeera)

Iole ozbiljniji snijeg u ovom gradu iznova otvori neiscrpnu sarajevsku temu: kako izaći nakraj s bahatim neprofesionalnim taksistima koji ili nikad nisu čuli za poslovnu etiku ili, što je u nas općenito slučaj, apsolutno ne fermaju uvriježena pravila i norme ponašanja prema drugim ljudima s kojima stupaju u poslovni kontakt.

Ovdje klijenti iliti mušterije gotovo nikad nisu u pravu. Postoji, naravno, i nemali broj svakojakih poslovnih subjekata na čiju se profesionalnost čovjek ne može požaliti, među njima i taksista, ali u poslovima javne naravi ne može te utješiti statistička sreća koja počiva na zakonu vjerovatnoće da će ti se iz više pokušaja katkad i posrećiti.     

Snijeg, dakle, samo multiplicira narečenu poslovičnu bahatost sarajevskih taksista. To zapravo i nema nikakvih dodirnih tačaka s poslovnom etikom, nego izvire iz mentaliteta nazor ispiljenog velikog gazde iz karaktera malog kalibra. Neki bi to nazvali sarajevskim terslukom, ja, vala, ne bih.

Zašto tepati, recimo, rak-rani zvanoj ‘kratka vožnja’?

A, sitno?

Zaustaviš taksistu u samom centru grada, bojažljivo se uvučeš na zadnje sjedište, uredno ga pozdraviš; on ti uredno uzvrati sumnjičavim pogledom u retrovizoru, na kojem se, usput, klatari sav prateći folklor seoskog vašara. Ti onda nervozno zamoliš da te odveze – eh, eno gore, na vrh ove malo strme ulice. Za svaki slučaj, vrata ostaviš širom otvorena. Bolje ti je da što brže sam sebe izguraš vanka prije nego što progutaš cijeli rafal pogrda, izvučenih valjda iz istog kulturološkog registra iz kojeg su i oni visuljci na retrovizoru.

Ako ti se ipak posreći: stane ti, uzmimo, crveni golf dvojka – teški dizelaš, godište ‘86., posljednji čitav auspuh krasio ga je nekako pred sami rat, na retrovizoru nema visuljaka jer i sam visi o koncu; eh, tad ti je značajno uznapredovala šansa da stigneš domu svome, u zdravlju i rahatluku, taman dok pažljivo odslušaš Cecinu Kukavicu a gospon taksista izdimi jedan cigar uz otvoreni pendžer na mizernih minus deset. A kad se prozeblim prstima mašiš za novčanik, ni u najluđem snu ne pomišljaj izvaditi 50 maraka. Znaš li ti, jadan ne bio il’ ne bila, da je on maloprije uzeo smjenu, ovo mu je prva vožnja, banke nema sitno. I, šta ćemo sad?

Ništa, jarane. Provozat ćemo se još jedan krug, negdje ćeš rasitniti. Taman i ja da kupim sebi burek i jogurt, od sinoć nisam ništa u kljun stavio. Taksimetar radi, udri brigu na veselje! E, sad ćemo malo Vendi. Voliš li ti Vendi, buraz? Pravo dobra riba, otkida, jel'de! Čuj, majketi, kako je moćno: Uljez, uljez mi se uvuko u cveće, lepo, lepo mu je da izađe neće. Uljez mojom dušom gospodari, tera me da radim razne stvari…

Njegovo veličanstvo Mercedes

Ponekad može i bez Cece i bez Vendi. Bez ijedne riječi, takoreći. Ima onaj stari sarajevski gospodin taksista, koji je svoju božansku aroganciju precrtao iz pjesme Bog vozi Mercedes. Taj usta ne otvara, niti te udostoji pogleda u retrovizoru. Ima on neke druge svevide oči kojim te nekako uspije prezrivo ošinuti i odaslati poruku stočne naravi, kao i svaki bog koji je prinuđen taksirati svojim teško stečenim Mercedesom. U njegovom merđi ne smiješ zucnuti, osim adrese koju ćeš razgovijetno izdiktirati nevidljivoj automatskoj sekretarici u momentu kad on uključi taksimetar. Onda on raspali dvadeset na sat. Prije bi onaj performer sa šerpom dopuzao od Trotoara do Nastrešnice nego što bi ga ovo taksi-božanstvo prevezlo svojim Mercedesom.   

Mercedes s taxi oznakom na sarajevskim ulicama u pravilu je najpametnije propustiti, makar ti gorilo pod nogama. Tu ćeš se najčešće sresti s rigoroznim pravilima ulaska u njihov sveti poslovni prostor, kao da ulaziš u privatnu pokretnu bogomolju. Samo još fali naredba se izuješ.

Jednom sam se vraćala s puta, ne baš iz Erduta nego iz Mostara, pa me đavo natentao da se na autobusnoj stanici uvalim na zadnje sjedište onog prastarog Mercedesa, prikladnog za trgovanje bofl robom na pijaci Arizona i slične vašarske aktivnosti. Taman da spustim priručnu torbicu s jednodnevnim higijenskim priborom na sjedište, kad on dreknu: “Ne spuštaj mi ceker na sjedište, eto ti pod! Znaš li ti koliko košta ovaj Mercedes?! Ja sam dva'est godina crnčio u Njemačkoj za njega. Svaku noć ga operem, usisam i uglancam, čišći je sigurno neg’ u tebe primaća soba, a ti bi sad svoju prljavu torbetinu metnula na sjedište. Kad dođeš kući, metni je sebi na kauč.”

“Dokle?!”

Ni dokle. Odavno sam stigla. Svi smo stigli.   

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO