Sredinom oktobra 2016. zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo Neira Avdibegović-Dizdarević pokrenula je inicijativu o pravu prednosti u Javnim ustanovama KS-a za roditelje djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Inicijativa je proizišla iz saradnje s roditeljima te djece i prepoznata je kao realna potreba.
Prvi pozitivan odgovor stigao je iz Ministarstva zdravstva KS, koje navodi da je dostavilo inicijativu svim zdravstvenim javnim ustanovama te da su sve one poslale pozitivne odgovore. Shodno tome, Ministarstvo je prihvatilo zastupničku inicijativu i navedene institucije trebale bi je se pridržavati.
Zastupnica Avdibegović-Dizdarević jasno je rekla: “Moja inicijativa trebala bi biti obavezujuća u zdravstvenim ustanovama od decembra” (kada je i stigao pozitivan odgovor Ministarstva zdravstva KS) te dodala kako neće stati samo na zdravstvenim institucijama.
“Znam koliko ovo roditeljima znači, znam koliko trče da stignu kad imaju nešto obaviti, koliko imaju problema ostaviti nekome svoje dijete, zbog toga idemo dalje. Ova inicijativa trebala bi se odnositi na sve javne ustanove u Kantonu Sarajevo”, rekla je Avdibegović-Dizdarević.
Na papiru to sjajno zvuči, ali u praksi su stvari potpuno drugačije. Na žalost svih nas roditelja i svih onih koji danima vrijedno rade da bi makar za nijansu poboljšali uvjete sistema u kojem živimo.
Četiri medicinske sestre, jedan ljekar i nula pacijenata
Bila sam nedavno u situaciji da sam hitno morala otići ljekaru, bez najave, bez zakazivanja. Dolazim u Zavod za zaštitu žena i materinstva u Sarajevu i na radnom mjestu zatječem četiri medicinske sestre, jednog ljekara i nikoga od pacijenata. Prvo me na kartoteci dočekuje sestra da me obavijesti kako mi je ovjera na zdravstvenoj knjižici istekla prije dva dana. Pogledam: zaista jest (u međuvremenu su bili novogodišnji praznici), pa je nisam stigla ovjeriti. “Boli me”, kažem joj, “zaista, inače ne bih ni došla.” Ona ponovo insistira da me vrati, ali na kraju joj velim: “Dajte, vidite sa doktorom hoće li me pregledati, da ne gubimo vrijeme raspravljajući.”
Namrgođeno me gledala.
Vidite, nastavila sam, ja sam majka djeteta s posebnim potrebama, nisam vidjela taj datum, nisam baš ni u prilici redovno posjećivati ljekara (opće je poznato da majke ove djece gotovo nikada nemaju vremena za sebe), a, eto, imamo i nekakvu prednost u zdravstvenim ustanovama.
“Ma, nemojte vi meni izvlačiti sada iz rukava”, reče medicinska sestra, uze knjižicu i ipak odluči pitati ljekara hoće li me primiti.
Ljekar je odlučio da me pregleda, ali da sačekam dok prođe pauza.
I – sačekala sam.
Opet ide predavanje o ovjeri knjižice, ali zbog bolova će me uzeti kao hitan slučaj. Završi s pregledom i onako preko ramena reče da kupim tablete koje je propisao, ali da neće napraviti potrebni ultrazvuk, nego da dođem sutra s ovjerenom knjižicom.
Zahvalim na pregledu i ujutro odmah ovjerim knjižicu, pa ponovo odem na ultrazvučni pregled. Možda mi se učinilo, ali kao da je bio jako iznenađen što sam došla. Ponovo čekam, ulaze pacijentice, trudnice, pa neka strankinja, pa po redu, pa preko reda i tako – gotovo tri sata!
U bolovima i već iscrpljenu, konačno me prozvaše. Napravi doktor ultrazvuk, pa kad je konstatirao da je ipak u pitanju bubreg, pođe me rukom jako udarati u tom predjelu.
Ležim na onom stolu i zamišljam se kao u crtanom filmu kako mi oči na federima ispadaju na patos, pa se vraćaju – jedan udarac, drugi, treći… Bol je tako snažna, instinktivno hvatam ljekarovu ruku. A on skoči kao oparen, naljuti se i prekide pregled.
Kažem: “Boli me, oprostite, ne mogu trpjeti”, a on meni: “To je jedini način da napravim nalaz kako treba.”
Bože, sad u glavi zamišljam drugi crtani i Duška Dugouška na Mjesecu kako viče: “Vadite me odavde!”
Samrtni hropac
Da je naše zdravstvo na samrtnom hropcu onako sistemski znamo svi, papir je papir, uredba, zakon, ali gdje je ta silna vojska ljekara i sestara izgubila onu osnovnu nit, Hipokratovu zakletvu? Zar im uopće treba napominjati ako dođete u pola pet ppodne da vam je istinski loše i da vam treba pomoć?
U pola pet popodne pet je zaposlenih tu, a samo jedan pacijent, kome su godinama uredno izdvajali od primanja za zdravstvo. Koliko je njih petero koštalo budžet Kantona Sarajevo tu večer, a da pritom nisu pružili kompletnu uslugu pacijentu?
Priznajem, “kriva” sam za isteklu ovjeru, ali ponekad situacije zahtijevaju malu prilagodbu. Kakva je to medicinska sestra koja na moju obavijest o prednosti reagira na način da zvuči ponižavajuće? Je li pregled sljedećeg jutra bio odgovor na moju upornost i zahtijevanje medicinske usluge, pa je primijenjena baš ta, gore spomenuta, metodologija ili je to onaj samrtni hropac, posljednji izdisaj takvog sistema u medicini u Bosni i Hercegovini?
Resorno ministarstvo i Skupština KS-a ipak su poduzeli nešto, makar za nijansu pokušavajući pomoći onima kojima je pomoć istinski potrebna, ali ljudi čija je struka upravo to – pomoći – nisu baš voljni to učiniti. Ne, čak ni za plaću koju uredno primaju plus sve što ih po zakonu sljeduje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera