Zašto nema normalnog, urednog snadbijevanja vodom građana Sarajeva? Kako je moguće da se u 21. vijeku, u glavnom gradu jedne evropske države, na prostoru koji ima ne tradiciju, nego kult vode još od neolita i rimskog doba, svakodnevno ogromnom broju ljudi uskraćuje normalan dotok vode? A nije rat i ne vrijede fašistička pravila iživljavanja nad civilnim stanovništvom opkoljenog grada na način da im se razvlači pamet zavrtanjem ventila.
Eksperti iz ove oblasti imaju običaj reći da ni BiH ni Sarajevo nemaju problem sa vodom. Vode ima u izobilju, problem je u upravljanju vodom. Uzrok redukcija vode u skoro svim dijelovima grada je odavno poznat. Oko 70 posto vode nestane na putu do potrošača! Više od dvije trećine prerađene vode jednostavno iscuri iz zastarjelog sistema u koji se godinama ne ulaže ili se ulaže na kašičice ili netransparetno, pa umjesto u obnovi cijevi, pare završe u službenom autu nekog direktorčića stranački zaposlenog u Javnom komunalnom preduzeću Vodovod i kanalizacija.
Gubitak vode u sistemu, nažalost, s godinama je od problema postao faktičko stanje. Isto tako, kao normalna se prihvata i činjenica da KJKP ViK upravljajući sistemom vodosnadbijevanja posluje sa višemilionskim gubicima. Taj gubitak je samo 2015. godine iznosio oko 15 miliona KM (7,5 miliona eura), a najčešće se objašnjava kao kombinacija već spomenutih gubitaka vode, neodgovarajućih tarifa (čitaj: mala im je cijena vode koja dođe do potrošača) i prevelikih operativnih troškova i troškova zaposlenih.
Začarani krug
U taj začarani krug vodenih i novčanih gubitaka treba dodati i gubitnike iz postojeće ali i nekoliko prethodnih vlada Kantona Sarajevo. Dok je bilo donacija, sistem se još koliko-toliko obnavljao, a onda se umjesto ozbiljne strategije daljeg popravljanja stanja, krenulo sa pravljenjem projekata koji nikad nisu realizirani. Jedan takav, koji je prije osam godina napravio ViK, predviđao je ulaganje više od 150 miliona eura u popravke cjevovoda i obezbjeđenje nedostajućih količina vode za grad. Kredit Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) od 30 miliona eura trebao je da donese makar početak promjene dotrajalog sistema i o njemu se počelo pričati te davne 2008. godine. Šest godina i nekoliko odluka parlamenata i vlada kasnije, priča o kreditu je zaustavljena odlukom vlade premijera Muhameda Kozadre (SDA), da bi je novi premijer Konaković aktuelizirao, zasada samo u svrhu popravljanja vlastitog imidža u javnosti.
Priča o nestašici vode u Sarajevu i pokušaju aktuelne vlasti da je ublaži tako se odvaja u dva rukavca. Jedan je već spomenuto fingiranje Vlade KS da nešto radi kako bi se ublažio gnijev žednih građana, pa otud i besmislene i za širu zajednicu potpuno nebitne priče o tome šta, ko i kako (ne) radi u Vodovodu te dokle seže korupcija u ovom javnom preduzeću. U tim Vladinim PR pričama i dalje nije prisutna nikakva strategija strukturalne obnove i promjena u vodosnadbijevanju izuzev mlaćenja prazne slame o čekanju na neke saglasnosti da se kredit odobri i pare legnu i/ili da neke stručne agencije izvrše detekciju stanja vodovodne mreže. Dakle, ono što je rađeno i ranije u ko zna koliko navrata. U stvarnosti, Vlada KS je u budžetu za 2017. godinu za rekonstrukciju vodovodne mreže predvidjela slovom i brojem, pazi sad, hiljadu (1.000) maraka!?
Drugi rukavac ove priče ide u pravcu odgovora na pitanje a zašto se uopšte pušta da vodovodna mreža godinama lagano propada, a sa njom i preduzeće Vodovod i kanalizacija? Da li je lagano navikavanje građana Sarajeva na kontinuirano stanje redukcija zapravo psihička priprema na nešto mnogo gore što slijedi? Da li nas to vlasti koje sve rade po diktatu međunarodnih finansijskih korporacija i uz vječito obrazloženje „da su to tražili eksperti iz MMF-a i Svjetske banke“ možda pripremaju za privatizaciju snadbijevanja vodom? Pa da nas onako izmučene i unezvjerene od dnevno-noćnih redukcija i punjenja kanistera i flaša još obraduje to što će, eto, doći neka „ugledna međunarodna korporacija“ da uvede red u taj zloglasni Vodovod?
Samo profit
Poznato je, naime, da su EBRD ali i Svjetska banka promotori politike privatizacije svega javnog, pa tako i vodnih resursa, iako nema nikakvog dokaza da privatno upravljanje vodovodnim kompanijama donosi veću efikasnost i bolje poslovanje. Što se tiče ulaganja, tu stvari stoje još i gore jer i ondje gdje je snadbijevanje vodom privatizirano, mahom država investira u poboljšanje vodovodne mreže. O cijenama da ne govorimo, jer je dokazano da privatni kapital zanima samo profit i da želi da ga dobije na svaki mogući način, a najčešće smanjujući kvalitet usluge i povećavajući troškove odnosno cijenu vode preko leđa krajnjeg potrošača.
Ali i ako je istinita ova pretpostavka da spontano puštaju da sistem propada, računajući da će im problem s vrata skinuti neka buduća privatizacija vodovoda, uz pripadajući im tal, aktuelne kantonalne vlasti ipak moraju računati na to da su životni uvjeti za građane glavnog grada BiH do te mjere ponižavajući da će ih to puštanje sasvim sigurno poslati u opoziciju. Čega se oni, zapravo, jedino i boje.
Jer ako ima imalo mozga u našim glavama, na izborima sljedeće godine ćemo se opredjeliti za one koji projektuju izvodiva rješenja za čist i zdrav zrak 365 dana u godini i 24-satno snadbijevanje čistom i jeftinom vodom. A skoro da nam je potrebno samo to dvoje obećati. Što je samo još jedan pokazatelj dokle su nas doveli.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera