Uvijek su Banja Luka i Zagreb imali poseban odnos. Uostalom, automobilom si tamo za dva sata, manje nego što treba do Sarajeva ili Beograda. Imaju ga, teško bi Zagrepčani povjerovali, i sada.
Odmah kad uđeš u Banju Luku, pa kreneš velikom alejom prema “Boski”, uz park nazvan po onom čuvenom doktoru Mladenu s Kozare, zastaneš i protrljaš oči u šoku i nevjerici. Usred parka – šator, koji te toliko podsjeti na onaj naš koji je donedavno bio u Savskoj da odmah pomisliš da ga je hrvatsko Ministarstvo obrane monetiziralo!
Kako ne bi bio samo dokoni turist prepušten lokalnim vodičima koji su te pozvali na novinarsku radionicu, sjedneš u prvu kafanu i raspitaš se o čemu se radi.
“To ti neradnici štrajkaju”, odmah ti objasne.
“Kako neradnici? Neka tvornica propala, pa ovi okupirali park i traže da im se isplate plaće?”, dalje pitam zbunjen odgovorom, nespretno miješajući njujorški Occupy Park s našim prilikama.
Štrajk neradnika
“Ma jok, nego neradnici. Nikad ništa u životu nisu radili”, reče drugi, ali meni se već čini da me Bosanci, kako već oni to rade, lagano hvataju u krug svjesni da sam lak plijen.
“Ajd’ dobro, svašta smo već viđali, pa što ne bi i da neradnici štrajkaju” – računam: bolje odustati i držati se kave i skoro duplo jeftinijih cigara nego da me čine budalom prije nego što sam pošteno i zakoračio u metropolu Republike Srpske.
“Bogami, sve što smo ti rekli istinu smo ti rekli. Može li bit radnik neko ‘ko nikad nije radio? Ne može! Može li takav štrajkat? Evo vidiš da može!”, uključuje se i treći.
Sad je već cijela kafana uključena u razgovor. Uz rakiju, koja mi dvojbeno paše u rano banjalučko prijepodne, stiže mi i cijela priča. Šator su, naime, digla djeca palih i nestalih boraca. Nezaposleni su, nemaju od čega živjeti, roditelja više nema, a oni izrodili djecu, stisla kriza i sada traže, ono, svoja prava. Traže da imaju prednost pri zapošljavanju u odnosu na “običan” svijet. Republika Srpska, entitet koji glumi državu, pokušava taj “štrajk” nekako riješiti, ali očito im nije pretjerano stalo ili ne znaju kako s obzirom na to da su ovi tamo već godinu dana. Neki među njima štrajkaju i glađu, pa ih hrane infuzijom.
Ima ih sve skupa, sad sam već istraživački novinar (o tome smo odslušali jedno predugo predavanje), točno 1.703.
“Kod nas nisu digla šator djeca, nego…”, pokušavam i ja biti konstruktivan.
“Znamo, nisu djeca nego borci. Pratimo mi sve. Vidiš da je svuda isto. Babo, sin, ista stvar! Nego, kako je u Zagrebu? Znaš da nisam bio tamo od prije rata”, nadoveže se jedan i ode pričati dalje kako je zapravo sve to ista papazjanija u koju su nas banditi uvukli, kako nijedno dijete ili unuk visokorangiranih političara ili oficira nije stradalo u ratu, kako su nas opljačkali i tako redom kako već ide kad se nađeš na “našim prostorima”, bez obzira na to kako se danas zvali.
Zapošljavanje! Nije ni čudo da “djeca”, od kojih su neki već u ozbiljnim godinama, koje su odavno nadišle one dječje, traže da ih se zaposli, s obzirom na to da je posao glavna tema svakog razgovora u Banjoj Luci. Hoćeš s konobarima, hoćeš s taksistima, hoćeš s kolegama novinarima, hoćeš na tržnici… Svi govore isključivo o poslu i svi unisono spominju užu rodbinu Miloradu Dodiku i njegovoj bratiji, bez koje u RS-u – posla nećeš vidjeti!
Hit-teme
“Znaš šta rade? U više poduzeća je bilo tako. Pred izbore direktor zaposli više hiljada ili stotina ljudi, kako ko može. Zaposli ih na određeno i kaže im da će, ako glasaju za njega, on otići na višu funkciju i omogućiti im da dobiju posao na neodređeno, a onda im ne mogu ništa. Za koga će onda ti ljudi glasat? Pa za njega! Nema tu politike i ideologije. On ode dalje, zaposli ove na neodređeno i prepusti firmu novom Dodikovom junoši, koji mora riješit problem viška ljudi. Sad su ti najtraženije knjigovođe, jer treba nekako sredit papire da ispadne da si kao državna firma u plusu, inače Dodik daje nogom u dupe. Tako, barem, kaže da će bit”, sublimira mi jedan kolega iz lokalnih medija.
Stvarno, kreativno knjigovodstvo! I toga smo se nagledali kod nas. Puno je toga isto u Zagrebu i Banjoj Luci. I tamo su po glavnim ulicama okačene zastave, baš kao i u Vukovarskoj u Zagrebu. Samo što u Banjoj Luci nisu hrvatske, nisu ni one bosanskohercegovačke, nego srpske, odnosno simboli Republike Srpske. Jedina koju je ovaj novinar na dvodnevnom zimskom izletu u Bosnu vidio, a da nije bila srpska, bila je ona na američkom konzulatu, koji, baš kao i njihovo veleposlanstvo u Zagrebu, više izgleda kao zatvor nego kao diplomatsko predstavništvo. Obnovljenu zgradu smještenu u centru grada opasuje visoka metalna ograda, na kojoj je postavljena bodljikava žica. I da, i na granici na ramenu uniforme graničnog policajca možeš vidjeti zastavu BiH. I to je to.
Banja Luka, inače, ovih dana živi, tako mi se čini, svoj redovni život. Sumorne januarske dane na prljavim ulicama s loše očišćenim snijegom i ledom (Bandić bi ovdje imao što jesti, a kako kiše dugo nije bilo, u ustima bi mu se našlo i poprilično blata) krate rugajući se državnim rukovodiocima. Ništa drugo, očito je, i tako im ne preostaje, s obzirom na to da im barem vremena ne nedostaje.
Ima nekoliko hit-tema. Glavna je, naravno, Dodik, kome su Amerikanci (to je bila još Obamina administracija) uskratili zadovoljstvo približavanja Donaldu Trumpu. E, pa, zato je Dodikova žena povela premijerku RS-a, pa su njih dvije poput kakvih šiparica (svaka sličnost s predsjednicom Republike Hrvatske uključena je) čak uspjele snimiti i selfie pred Capitol Hillom među onih milijun i pol, ili koliko ih je već bilo tamo. Jedino što je Google baš njih dvije uhvatio.
Štikle na minus 800
Tema je i šefica lokalne Elektre, koja je, veli čaršija, a citira jedna od gomile tiskovina, toliko oduševljena vlastitim poslovnim rezultatima, u središte kompanije pozvala Baju Malog Knindžu (sjećate se tog opskurnog cajkaša još iz vremena rata) da zabavlja nju i poslovne partnere. Kažu da su Bajini hitovi dva dana odjekivali centrom Banje Luke.
I inače su u Banjoj Luci slabi na folk izvođač(ic)e. U ranojutarnjem programu RTRS-a, a nije još bilo ni osam sati, jedna je promovirala album boreći se više pritom da zadrži vrckave grudi pod kontrolom nego da objasni na koji hit računa na idućem nastupu. I uspjela je u tome, a vjerujte mi na riječ da joj nije bilo lako.
Uostalom, Banja Luka je i u onoj državi bila poznata po omjeru 7:1 za ženski spol. Taj mit se održao i zaista na ulici izgleda kao da je ženski spol puno zastupljeniji.
Tu je urbanu legendu Robert Dacešin, banjalučki svjetski putnik, uvrstio među 22 prijedloga za poboljšanje turističke ponude. Racionalan prijedlog, međutim, nije naišao na razumijevanje. Zvuči kao loš vic da nisu prepoznali potencijal priče koja bi mogla privući gotovo pola svijeta u Banju Luku. Eh, da su pitali one dvije cure koje su same u štiklama i minicama gazile banjalučki led u dva ujutro na minus 800, sigurno bi promijenili mišljenje i ne bi im palo na pamet baviti se “velikim projektima” i impozantnim spomenicima. Pa kud ćeš većeg od ovoga?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera