Jeste li nekada čuli uzrečicu „Dva Hrvata – tri stranke“? Sigurno jeste, makar u nekoj drugačijoj varijanti. Jer sve to na Balkanu je slično.
Sjećam se jedne nedavne zgode, možda čak i nesvjesnog performansa, u lokalnom kafiću. Glavni akter bio je tipičan lik, kakvog poput inventara imaju gotovo svi ugostiteljski objekti. Vječiti oponent i mrzitelj svega i svakoga.
Izlaganje je započelo kad je netko spomenuo tragediju u Fukushimi, zbog čega je auditorij hitro upozorio na „žutu opasnost“. Nastavilo se analizom „arapske prijetnje“, zatim se prelilo na američki i ruski imperijalizam, pogrešan put kojim kroči EU, nastavilo kritikom loše regionalne politike, vrijeđanjem Slovenaca, Srba, Dalmatinaca i Ličana, pravoslavaca, muslimana, orjunaša i komunjara, masonskim i inim zavjerama te omalovažavanjem i ismijavanjem lokalnih vlastodržaca. Naposljetku je završio rečenicom „A onaj moj sused, e kakav je tek to bedak…“. Napravivši, tako, puni krug oko svijeta, vratio se u svoju mizerno malu i usku perspektivu.
Esencijalna podjela
Ima nešto prokleto u tom našem mentalitetu. Kao da se hranimo diferencijacijom, kao da nam je za život neophodna, moramo je barem malo osjetiti i konzumirati, jer inače valjda ne bismo bilo to što jesmo. Sve te podjele, mržnje i netrpeljivosti kao da su dio našeg identiteta.
U društvene obrasce razmišljanja i ponašanja čvrsto su utkana pravila prema kojima se „oni drugi“ moraju razlikovati od „nas“. Ispravnih, pametnih, dobronamjernih, a i ljepših, o tome nema dvojbe.
Oni iza brda ili šume, oni preko rijeke, ili oni s druge strane ceste ili pruge, iz drugog sela ili zaseoka, nisu ništa nova, postoje svugdje u svijetu otkako postoji i svijet. Ali u našem slučaju podjele na „nas“ i „njih“ još uvijek nisu dovoljno evoluirale, još nisu smještene na mjesto prikladno civilizacijskoj razini na kakvoj bismo danas trebali biti.
Kriju li se u tim malim, etnološkim problemima – koje (pre)velik postotak ljudi nažalost još nije nadišao – opći obrasci i društvene norme kakve su danas, i s kojima nikako u cijelosti ne možemo biti zadovoljni? Utječu li te primitivne šablone i animoziteti ipak previše na širi društveni i politički kontekst?
Svaka TV debata, ćaskanje u kafiću uz kavu ili čašicu-dvije, kao i svaka rasprava na društvenim mrežama, uopće se ne mogu smatrati vjerodostojnima ukoliko ne završe sa partizanima i ustašama. To je i dalje najosnovnija, esencijalna dihotomija; temeljna, domoljubnim novogovorom rečeno – stožerna, podjela našeg društva. I jedan od ponajvećih aduta za revitalizaciju svake rasprave koju napada bezidejnost.
To je majka svih podjela i sukoba; na gotovo čudesan način se može transformirati i pojaviti se u raspravama dvije političke elite o temi „tko je više ukrao i upropastio“, prilikom dodjele subvencija i poticaja, na utakmicama prilikom uzajamnog vrijeđanja dvije navijačke skupine, na skupštinama lovačkih društava, u školama i na fakultetima, na tržnici ili u tramvaju, bilo gdje.
Toliko je univerzalna da postoji čak i unutar određenih političkih polariteta; pa tako imamo posebne ustaše i partizane (podustaše i podpartizani!) na samoj desnici ili ljevici. Zbog toga su i pravaške stranke toliko brojne i u nazivima imaju oznake poput „HČ“ (hrvatska „čista“) ili poneko ime. A na lijevom krilu je, pak, toliko razmrvljeno, i toliko se gorljivo raspravlja tko i što je „prava ljevica“, da ne bi začudilo osnivanje Nove Najnovije Najvjerodostojnije Jedine Prave i Ispravne i Najbolje od svih ljevice.
Regionalne podjele
Ali, ako netko misli da je politička podjela najoštrija, grdno se vara. Političke su brojne i filigranski različite, ali nisu jedine. Nacionalne i vjerske podjele i mržnje, duboko ukorijenjene i svima dobro poznate (da ne nabrajamo jer je već dosadno), oplemenjene kompliciranim političkim varijablama (i podatkom gdje je netko bio ‘91.!), kao i animozitetima prema manjinama, samo su početak čudesne kombinatorike.
Na njih se tek nadograđuju one najiracionalnije; regionalne, mikroregionalne, etno-običajne i posve individualne, ali u skladu s tradicijom (onaj susjed s početka priče).
Primorci i Dalmatinci ne vole baš škrte Bodule, a otočani ne vole žabare sa kopna. Oni sa sjevera Jadrana ne vole one s juga, i obrnuto.
Dubrovčani su još uvijek država za sebe i ne zanimaju ih ostali. U pozadini su Vlaji, njih ne voli nitko, ali postoje šibenski, zadarski, splitski, tu ima značajnih razlika. Splićani ne vole Šibenčane, Šibenčani Zadrane, a ovi i jedni i drugi ne vole Splićane, makar vole Hajduka. Istina, Šibenčani malo manje od Zadrana.
Istrani su gostoljubivi, ali ne vole razmišljati izvan konteksta Istre. Gorani i Ličani su u blizini, i na sličnom geografskom području, ali između kao da je neka nevidljiva, neprobojna granica. Kordunaši i Ličani se vole kao pas i mačka. Zagorci i Prigorci se ne vole pretjerano. „Kaj“ ih povezuje, ali jedni za druge tvrde da su škrti i da puno piju. Prigorci ne vole Žumberčane s brda, Zagorci Međimurce iz ravnice. Međimurci ne vole „lijene“ Podravce, a Podravci „pokvarene“ Međimurce. Moslavčani ne vole Prigorce, Banijci Moslavčane. Banijci, Turopoljci i Slavonci baš i ne vole Purgere, makar vole Dinamo. Velika većina ne voli ni Dinamo ni Purgere.
Purgeri vole prema potrebi, ponekad sve, a ponekad nikoga. Čak niti sami sebe. Posebno preziru dotepence, iako nikada nije utvrđeno što točno znači biti „pravi ZagrepĆanec“. Starosjedioci i dotepenci, dođoši ili došljaci, jedan je od začinskih i najstarijih animoziteta.
U Zagrebu je potkraj devedesetih histerija spram Hercegovaca, iako politički donekle razumljiva, poprimila tolike razmjere da je normalnom čovjeku ponekad zaista dolazilo da zavrišti. Oni koji su tu bili „oduvijek“ i oni koji su nekada odnekud došli.
Sve te podjele, i one otvoreno zadrte i one teže vidljive, razdvojene tankim, suptilnim granicama, zajedno s glavnim ideološkim i političkim nesuglasjima i antagonizmima, čine zapravo zastrašujuću paletu negativnih pojava u društvu koje je toliko malo da se praktički svi poznajemo. Jer kad bi nas sve zajedno, sa svim gradovima, selima, županijama, regijama, zaseocima, kućama, zgradama, školama i bolnicama, neka nevidljiva sila sakupila na gomilu, bili bismo manji od nekog većeg europskog grada.
Zbog toga nam je jedino rješenje da što prije i što jače – umjesto na „one iza brda“, na „one“ druge vjere, druge nacionalnosti, boje očiju ili različita dijalekta – društvo počnemo dijeliti na progresivne i zatucane, razumne i nerazumne, poštene i nepoštene, marljive ljude i lijene bitange, na čestite i lopove.
Ma koliko god ovo patetično i naivno zvučalo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera