U početku, nešto sasvim lično, s razlogom. Iz poštovanja životnog puta i ostavljenih putokaza.
Samozatajno, podlo i gujinski. Tek započeta godina zmije sipa otrove i bavi se, uglavnom, otimanjem duša onih koju svoju umetnost ispoljavaju pevanjem.
Na otvaranju besmislene sezone umiranja, posle kraće i teške bolesti, zauvek je sklopio oči Miodrag Miki Jevremović.
Ljubimac ranjenih i potištenih, na večni počinak, u Aleji zaslužnih velikana na beogradskom Novom groblju, ispraćen je uz zvuke gitare i čuvenu pesmu “A sad adio”.
Otišao je da ostane, zauvek, u srcu. Legenda jugoslovenske pop scene, o čijim je počecima sve zapisano starim mastiljavim plajvazom. Onda kad je plajvaz imao srce, a narod dušu. Kad je, neretko, vrh pisaljke morao da se lizne jezikom, da bi se pisala istina ili udahnuo život legendi.
Pjevač od rođenja
Miki Jevremović ugledao je svet 27. marta, na Dan vojnog puča, dok je u prestonoj varoši odjekivalo na sve strane “Bolje grob nego rob!”
U životu punom simbolike majka Angelina pričala mu je da je na rođenju plakao 24 sata i da su porodilje zaključile da će biti pevač. Otac Vidoje u to vreme bio je mobilisan i usledila je hitna seoba. “Nepuna dva sata pre bombardovanja Beograda, 6. aprila izjutra, na svoju ruku, smestio nas je u vojni voz za Požarevac. Tog jutra je bolnica u kojoj sam rođen srušena”, pričao je Miki.
Životopis proslavljenog pevača po mnogo čemu je tipičan. Najranije detinjstvo proveo je u Požarevcu, a onda se preselio u Valjevo, da završi gimnaziju. Pored gizdave Kolubare, u taman skrojenoj iskričavosrebrnoj haljini, što u praskozorje uzima dah. Uz povijene mostiće, kao galebovi u letu skamenjeni.
“Bio je svestran, ali je prednjačio u matematici i fizici. Za koplje ubedljiviji od svih. Bolji i od Matije Bećkovića”, priznao mi je krišom, u jednom od bezbroj susreta, Branislav Krca Rakić, Mikijev školski drug.
Za natprosečnu inteligenciju dobio je namensku stipendiju “Krušika”. Na osnovnim studijama mašinstva, već posle kolokvijuma o fluidima, nesuđeni inženjer uzeo je mikrofon, od kojeg se više nije odvajao.
Blagodareći baritonu Stanoju Jankoviću, koji ga je podučavao četiri godine, pevao je s posebnom emocijom i tugom u glasu, što ga je činilo jedinstvenim izvođačem. Jednim od poslednjih Mohikanaca na estradi, u ritmu 120 na sat.
U svakom intervjuu refrenski je otkrivao svoju tajnu: “Ja ne postojim ako ne pevam.”
Doba muzičke nevinosti
Miki je uživao da peva onima koji se osećaju prezreno, prevareno, nesrećno, dajući im nadu, makar da se ne osećaju usamljeno. Pevao je ne prezajući da prostre svu svoju radost i tugu. I svoj životni moto, da ogoli sebe do srži. Čas setno, čas melodramatično. U želji da uživo ozari srca, da svaki put oseti tremu, proširi vidike, šta je prolazno, a šta trajno.
Drugačije nije znao niti hteo. Na početku karijere, uprkos trapavoj seobi od Jugotona do PGP-a, snimio je desetak gramofonskih singl-ploča. Onih malih, s velikom rupom u sredini, za 45 obrtaja u minutu, naslovljenih stranim ženskim imenima: Manuela, Linda, Korina, Lora i prva od nekoliko Marija.
Bilo je to doba muzičke nevinosti. Premijerni džuboksi, kao modno i urbano čudo od aparata, postavljeni su u hotelu “Moskva”, “Golf klubu” u Košutnjaku i “Euridici”. Prvi veliki hit, u vidu dvostrukog zlatnog tiraža od 200.000, postigao je prepevom “18 žutih ruža” prekookeanskog uspeha “Eighteen Yellow Roses” Bobija Darina. Na istoj ploči našla se jednako značajna “Kuća izlazećeg sunca”, takođe prevratnički folk-rok hit “House of the Rising Sun” grupe Animals.
Ubrzo je Jevremović odškrinuo evropska vrata. Od prvog gostovanja u Istočnoj Nemačkoj kupuje Ford Taunus i kreće sa Đorđem Marjanovićem, Mirom Beširević, Radmilom Karaklajić i Ivicom Šerfezijem na mamutske turneje po SSSR-u, odakle se priklanja manje dobrom izboru lakih šlagerskih pesama “Ja te volim”, “Marija”, “Ako jednom vidiš Mariju”, “U zagrljaj ti žurim”, “S kim si sada kad je tužno vreme”, “Narcisi plaču, ljubavi”, “Muzika nek’ svira samo za nju”, “Volim te više od muzike”, “Kad bih znao da je sama”, “Kako ti je ime, devojčice”, “Zeleni drug”, “Pesnikova gitara”, “Grkinja”, “Tata, vrati se”, “Dilajla”, “Da sam tvoje zlato oko vrata”, “Mali beli pas i ja”…
Odmazda SSSR-a
Međunarodna reputacija zaustavljena je neočekivano, zbog jedne neoprezne izjave. Neraskidiva veza s ruskom publikom prekinuta je posle Mikijeve dobronamerne rečenice povodom šahovskog meča Karpov – Korčnoj, kad je na proslavi 100. emisije “Indirekt”, u beogradskoj hali “Pionir”, upitan od spikerke Danke Novović za koga navija, poput svakog objektivnog pristalice Kaisine drevne igre, kao iz topa odgovorio “Za Korčnoja”, uz obrazloženje da je “strašni Viktor sam na svetu, jer je emigrirao iz SSSR-a, gde je ostavio ženu i dva sina”.
Miki je mislio da je jači od ruske zime, ali je sutradan stigla odmazda. U Ambasadi SSSR-a na zakusci mu je prišao sovjetski ataše i rekao: “Sinoć ste pevali u jednoj emisiji.” Otad Mikija više niko nikad nije pozvao u Sovjetski Savez iako je u evroazijskoj zemlji ostavio deo nezaboravnog života. Zato se okrenuo Zapadu, obišao Ameriku i Australiju. Tamo je uvideo da u kultnim emisijama voditelji nisu samo spikeri već i magovi, što izborom muzike utiču na intimu.
Na jugoslovenski san, dublji od američkog. Četiri puta pobedio je na putujućem festivalu “Pesma leta” i već na prvom učešću otpevao megahit “Pijem”, ali je zbog previše sličnosti sa hitom Giorgosa Zambetasa moguća afera završena srpsko-grčkim kumstvom. Sredinom sedamdesetih čak pet puta proglašen je najboljim interpretatorom Splitskog festivala, za unisone pisme patetike i estetike, što su, prema sećanju Tončija Huljića, s različitih strana, po dve (!) šarmantne Splićanke svakog leta nagrađivale buketima ruža, po ukusu njegovih najvatrenijih fanova u Paraćinu, Ćupriji, Požarevcu, Osijeku, Makedoniji.
Žuč je došla na kraju. Na razlazu od Jugotona Miki Jevremović imitirao je šansonjera na LP-u Crni kofer i gitara. Onda se pred naletom davno zanemarenog rokenrola oprobao sa starogradskim i ponarodnjačenim pesmama, ali mu je pozna karijera već bila na nizbrdici. Postepeno se povlačio sa scene, kao višegodišnji predsednik Udruženja muzičara džeza, zabavne i rok muzike.
Pet hiljada koncerata
Tokom pevačke karijere snimio je oko 200 i prodao više od 15 miliona nosača zvuka. Održao je više od 5.000 koncerata.
Mikijeva muzika je tačka u kojoj se lome slile ovog sveta, njegove zablude i njegova veličanstvenost. Pred očima mi lete slike, te crno bele laste moje studentske mladosti, kad smo se prvi put sreli u Makarskoj. U prolazu, jednokratno je podržao Mišu Jovića, alias Lea Martina, u Studentskom odmaralištu “Goran-Savinja”, u isto vreme kad je u “Krivajinom” kampu, preko puta, Safet Sušić po preporuci Srbe Markuševića uspešno lečio zglobni, patelarni artritis.
U meni je odzvanjalo, kao u pećini. Budući akademski građani iz Beograda i Ljubljane zajedno su (!) uživali u hitovima, potpomognuti rajom iz Zavidovića i očaranim hairli musafir-hanumama iz Češke. Tamo gde je umetnosti bilo je uživanja.
Čarolije su u nadahnuću. U trenu zanosa, otkrivanju sebe, svojih sposobnosti, svoje ljudskosti. Kad bi započeli Mikijevi cajtnoti i cugcvanzi, rokade i pozicioniranje. Nužni za ekstazu pobede i agoniju poraza, u kojima je Miki Jevremović, kao i svaki strastveni zaljubljenik u igru na 64 crno-bela polja i večiti kandidat, bio rame uz rame šahovskim velemajstorima. Još se prepričavaju njegovi mečevi sa državnim prvakom Ljubomirom Ljubojevićem, ali je Mikijev remi s nekadašnjim svetskim prvakom Anatolijem Karpovom odjeknuo senzacionalno. Više od trijumfa nad bivšim svetskim šampionom Botvinikom, “ljutim kao puška, zbog predaje na dopunskoj tabli”, govorio je o tom događaju Jevremović.
Naravno, pesma je bila Mikijev život, ljubav i lek u teškim trenucima. Na komemorativnom ambijentu, u Domu sindikata, emitovana je poslednja numera Mikija Jevremovića “Zašto nestaje sjaj”.
Konačan kraj predosećala je kćerka Jelena. Na Fejsbuku je objavila izuzetno dirljivu, srceparajuću poruku, koju samo kćerka može da napiše svom ocu: “Tata, probudi se… Kad bismo imali još jedan dan… Rekla bih ti mnogo toga. Sve ono za šta sam mislila ‘Ima vremena. Nije trenutak… Pričaćemo sutra’. Kad bismo imali još jedan dan… Ne bih čekala. Rekla bih ti koliko sam se divila tvojoj strasti prema muzici, čak i onda kada si nam kao otac zbog iste nedostajao. Volela sam što živiš svoj san. Bila sam, ako ne jedini, onda sigurno retki primerak adolescenta koji je slušao ‘B-strane’ tatinih ploča. Koje dete je, osim mene, slušalo pesme svog oca, da nadomesti prazninu u srcu ili potraži spas u njima? Ali, to ti nikada nisam rekla… Kad bismo imali još jedan dan… Rekla bih ti da ovog trenutka milioni srca kucaju sa tobom, bezbroj duša za tobom plače… Jer nikada nisi bio svestan svoje veličine. Tvoja skromnost ti to nije dozvoljavala. Ali, ja bih ti rekla, tata… Samo kad bismo imali još jedan dan….”
Suze same teku. Kvase obraze. Bolno i jasno: odvaja se krv od limfe.
Miki, Miki veliki. Guje nisu uzele sve. Ostalo je 18 žutih ruža…
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera