Digla se strašna medijska prašina oko voza koji je jučer krenuo iz Beograda i trebao da vozi na Kosovo. Voz napravljen u Rusiji, ukrašen iznutra ikonama i izvana političkim sloganima je doputovao samo do Raške. Da ne bi izbio sukob širih razmjera, razum je ipak prevladao i voz je vraćen nazad. Još izvjesno vrijeme će i jedni i drugi sakupljati političke poene i što je još važnije, konsolidovati i grupisati vlastite redove a onda će, nadam se, i ova afera sa vozom otići u zaborav. Do neke sljedeće prilike.
Da ne ulazim u političke detalje jer i jedna i druga strana ima svoje razloge a i opravdanja, zadržaću se samo na vozu. Voz koji lijepo izgleda izvana, pa čak i iznutra, naravno ako zanemarimo ukrase na vozu. Prosto čovjek poželi da sjedne u takav voz i da krene na neko putovanje. Naravno, na putovanje sa manje tenzija i manje politike. Na putovanje prema moru možda ili na putovanje prema nekom od glavnih gradova susjednih nam država.
Ali ne može…
Rat je dobrim dijelom uništio željezničku infrastrukturu, doveo je do nekakvih granica koje nisu samo u glavama ljudi nego i na prugama, a interes pojedinaca i politike je najjači segment svega. Dobro uhodanim kamionskim i prevozničkim kompanijama vozovi ne odgovaraju. Jer kada bi se roba i ljudi prevozili vozovima, gdje su oni tu? Zapravo gdje su njihove pare tu?
Prema nekim podacima za samo osam i po mjeseci, u najvećoj radnoj akciji ikada, sa 200.000 dobrovoljaca izgrađeno je uz pomoć lopata, krampi i žuljeva 239 kilometara pruge Sarajevo-Šamac, koju je Tito otvorio i pustio u rad 1948. godine. Probijeno je tri kilometra tunela i napravljeno nekoliko vijadukta.
Skoro 70 godina kasnije ta relacija je misaona imenica za naše Željenice. Ne zato što ljudi koji rade tamo ne znaju svoj posao ili ne žele da rade, nego zato što viši interesi to ne dozvoljavaju. Zašto bi se roba i putnici prevozili vozovima kada imamo toliko kamiona i autobusa koji mogu sve to da prevezu? Zašto bi se koristio vagon u koji može da stane 50 do 60 tona robe kada sve to može komotno da se rasporedi u nekoliko kamiona, koji će gorivom zagađivati naš zrak i uništavati težinom ono malo autoputa što imamo i ono malo normalnih cesta za drumski saobraćaj. Zašto da na granični prelaz dođe jedan voz pun robe koji nikome neće smetati, koji će se moći transparentno ocariniti, kada možemo svakodnevno gledati kilometarske kamionske kolone na svakom graničnom prelazu.
Zašto li oni ludi Rusi i još luđi Kinezi prave 7.000 kilometara pruge od Moskve do Pekinga koja će ih koštati 180 milijardi eura, kada mogu komotno, kao ovi naši, da svu tu robu potrpaju u nekoliko hiljada kamiona da je prevezu na željenoj relaciji puno skuplje nego što bi to bilo vozom? Zašto li se oni levati Japanci takmiče sa cijelim svijetom u brzini vozova koji su već odavno prešli brojku od 500 km/h, kada mogu fino ko hadžije kod nas da sjednu u voz i za svega nekoliko sati, da se prebace iz Sarajeva do Doboja, Zenice, Kaknja i Maglaja. I u ljetnjoj sezoni do Konjica, Mostara i Čapljine.
To što vozom nismo povezani ni do Jadrana tj. do Ploča do kojih smo nekada imali dnevno najmanje 6-7 vozova i putovali u prosjeku 2,5 do 3,5 sati ovisno od vrste voza, nije nikome važno. To što nemamo mogućnost ni veće gradove u BiH da uvežemo vozom nije uopšte važno.
Imamo autobuse, a bogme i kamione
Dok je kroz Doboj koji je bio drugo najveće željezničko čvorište bivše države, nekada znalo proći i do 160 vozova dnevno, sada ih prođe jedva nekoliko. Jer politika je napravila da se tamo mijenjaju lokomotive, da se tamo mijenja osobljem voza. Ista stvar je i sa Čapljinom. Dođeš skoro na more a onda ne može dalje. Druga država je iza.
Pametni ljudi su nekada davno izmislili željeznicu kao oblik najmasovnijeg prevoza robe i putnika. Ali ti pametni ljudi nisu imali ovako pametnu vlast, koja je sve uradila da taj prevoz robe i putnika uništi. Jer naravno, neko ima debele koristi od drugačijeg prevoza. Siguran sam da bi i državna kasa bila mnogo punija kada bi se ponovo aktivirale sve pruge i svi vozovi.
Nekako blesavo vjerujem da je lakše ocariniti jedan voz nego nekoliko stotina kamiona. I svi bi od toga imali koristi. Lakše bi putovali, roba bi brže dolazila do svoj cilja, sačuvali bi koliko-toliko ono malo kvalitetnih puteva što imamo i ko zna koliko bi se ljudi moglo zaposliti na tim poslovima. Ali… svi bi imali koristi, osim onih koji sav taj proces opstruiraju. Političara koji su zamislili nepostojeće granice i raznih lobija koji su vjerovatno sa njima u talu.
Uspomena na stara vremena
Zato nekada najljepša željenička stanica na Balkanu zjapi prazna. A na kolosjecima koji su nekada bili prepuni vozova, sada stoje zahrđali vagoni kao uspomena na neka stara vremena.
Vremena kada su se ljudi i roba prilično jeftino i brzo prevozili vozovima.
I da malo parafraziram „Pišonju i Žugu“ iz čuveme pjesme.
Bože zašto neki mogu od Londona do Pariza za manje od tri sata, a mi ne možemo ni do Banja Luke ili Tuzle?
I zato komšije i susjedi, ne sekirajte se. Mi vas ne možemo provocirati vozom sve i da hoćemo. Jer nemamo čime, a i ne možemo dobaciti do vas.
P.S. Nije zamenarljiva činjenica da Željeznice Republike Slovenije, koja kao država teritorijalno i površinski zauzima manje od 40 posto Bosne i Hercegovine i sa skoro duplo manjim brojem stanovnika, ostvaruje već godinama profit. Pa makar to bilo i 14 miliona eura godišnje.
Koliko god, puno je bolje od milionskih gubitaka zar ne?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera