Vrijeme je da u Bosnu uvezemo građane

Kakav je to grad, koji pretenduje da bude prestonica moderne evropske države, a da njegovim stanovnicimane smeta da je podijeljen na istočni i zapadni (Tanjug)

Dejtonska Bosna i Hercegovina zemlja je apsurda. Kako vrijeme prolazi sve ih je više, zijevaju ispod svake riječi, stravično. Nesmetano, i sustavno, osvajaju svaku stopu zdrave pameti.

Jedan od najpogubnijih zalegao je u činjenicu da u BiH nema Bosanaca i Hercegovaca. Iskotio se iz onog koji se sakrio u samom nazivu države. Malo je zemalja na svijetu sa dvojnim imenom. Evo, Trinidad i Tobago. Ali, ta zemlja je sastavljena od dva otoka. Ovdje, država nije dijeljena na Bosnu i Hercegovinu, komadana je po načelima kompromisa s ludilom. 

Nije daleko dan kada će u Apsurdistanu svako imati svoj apsurd. Tada će se svako od nas pretvoriti u vlastitu nerazložnost. Nestaće i ovo malo logike koja nam drži nos nad baruštinom u koju smo se sasvim zaglibili.

Evo ga, još jedan: BiH ne priznaje ni Bosance, ni Hercegovce, pojedinačno. Nikog, izuzev Bošnjaka, Srba, Hrvata. Sve ostalo je ostalo u ostatku troglavog nacionalnog boga. I ti viškovi, ti ostaci ostataka, oni bi da se nacionalni bog učetverostruči.-

A gdje je građanin? Gdje se djenuo? Ni svijeće, pa da ga tražiš!

Može li država, moderna, u srcu Evope, postojati bez njegovog veličanstva građanina – danas, kada je pojam građanin svoj hod kroz istoriju zatvorio u savršenu kružnicu, i kada je svaki državljanin ujedno i građanin, odnosno, osnovni tvorni element državne supstance?

Mogu li gradovi poroditi građane

Da li je ikada bilo države bez građanina? Ko je kome prethodio? Sjećate li se kako nas je učila historija, kći starog dobrog Herodota? Tu lekciju valja ponavljati: gradovi, i građani, polisi, države-gradovi, davno u Homerovoj Grčkoj. Zar nisu Rimljani kasnije na ideji građanina izgradili carstvo, neviđeno do tad?

Zar se Rimsko carstvo nije zaljuljalo ka svojoj konačnoj propasti kada je Karakala podijelio status građanina svim slobodnim podanicima? Zar nije bio prinuđen na to jer je prije toga, ubivši brata Geta i njegovih 20.000 pristaša, gotovo ispraznio Rim? Zar je ta silna masa pokorenih varvarskih naroda mogla biti nosilac velike ideje pupka svijeta?  

Zar mudri Srednji vijek ne vraća građanine u grad? Zar iza zidina srednjovjekovnih gradova ne zrije nova svijest? Zar je do prve građanske revolucije moglo doći bilo gdje osim u gradu svih gradova? Građanin opet postaje korisnik sloboda i ljudskih prava. Ali i građanskih dužnosti. Bez njih nema građanina. Bez njih ostaje samo čobanin.

Imamo li mi u BiH gradove? Kakvi su ti naši gradovi? Mogu li oni poroditi građane? U kojoj smo od nabrojanih faza u hodu građanina kroz historiju? Koliko ćemo još čekati?

Možda su ovo ključna pitanja. Očito da nas je strah odgovora na njih. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego da ih produbimo drugim pitanjima, jednako neodgovorivim i strašnim.

Kakav je to grad, koji pretenduje da bude prestonica moderne evropske države, a da njegovim stanovnicima – nažalost, ne može se reći građanima – i to skoro tri decenije nakon pada Berlinskog zida, ne smeta da je podijeljen na istočni i zapadni (da ih ne pišemo velikim slovima)? Kakav je to grad čijim žiteljima – nažalost, ni ovaj put ne možemo reći građanima – ne smeta da se u njegovom centru proslavlja dan kada je grupa političkih mangupa, koja će redom završiti u zatvorima, odlučila da stvori sebi državu u kojoj neće biti mjesta za ostale narode? Kakav je to grad… (da ne nabrajamo do besvjesti.)

Ili nam pitanje nije valjano? Vjerovatno je tako da građanin prvo stvara grad, a onda grad uzvraća i stvara građanina. Pa opet, gdje je građanin u tom našem zamišljenom gradu? Gdje se denuo? Svijećom da ga tražiš!

Pod hitno, trebali bi, i to kao državni prioritet, odmah stopirati uvoz svih mogućih gaziranih i negaziranih pića, vode, piva, mesa, televizora, računara, kurbana, grijalica, soje, barbika, čokolada, tekstila, konjaka, prezervativa, muholovki, pa i automobila, i uvesti, ne pitajući za cijenu, što više građana, po mogućnosti iz Francuske, iz koje, za sad, od živih bića uvozimo samo tovnu telad.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera