Deceniju unazad, boravio sam u Sarajevu, više od godinu u komadu, iz nekog privatnog razloga, ali i nostalgije koja me, u to vrijeme, dodatno mučila. I život je klapao u najboljem redu, sve dok ne sretoh starog poznanika, ugostitelja po zanimanju (ne znam otkuda imam simpatije prema tim ljudima). Taman je podigao milionski kredit i kupio prekrasnu vinoteku na dva sprata, u centru grada… Slijedilo je uobičajno pitanje ‘šta ima?’, na koje se ne odgovara ‘naširoko’, jer po tome, navodno, Sarajlije ‘prepoznaju’ papka.
Naravno da nisam odgovorio, samo sam promrmljao – nema ništa, ali mi je bilo drago da sam ga sreo misleći da je konačno zadovoljan jer je postigao životni cilj koji nigdje u svijetu, pa tako i u Sarajevu, nije lako ostvarljiv. Pogotovo u postratnom periodu kad je teško krenuti ispočetka, iz nule i postaviti se na svoje noge, a zaboravljajući, pri tom, da su i svi oni koji su, iz ovih ili onih razloga, bili prinuđeni otići iz zemlje, startali iz debelog minusa.
Mnogi od njih nisu znali jezik države u koju su došli, često bez dokumenata ili diploma, radili su ‘nacrno’ najgore poslove da bi preživjeli. Istina, nije bilo pucanja, granata, svijeća, gladi, ali ne ubija samo to ljudski život i dostojanstvo. Samoća je najgora od svega i suprostavljena sjećanja koja se bore između sebe. Dok te potpuno ne iscrpe.
Zapad ništa ne oprašta
Na brzinu sam u pamćenju prelistao asocijacije povezane s mojim poznanikom i nekako mi se činilo da su sve pozitivne, ali sam osjetio jedva primjetnu ‘nelagodnost u zraku’. U početku sam mislio da je to, ne baš prijateljski, odnos između nekog koji je u ratu ostao i nekog koji je otišao (uvijek je korisno malo dodatne krivice stvoriti drugome), iako nije bilo to u pitanju… Vidio sam nešto kao strah u njegovom pogledu.
Rekao je, gotovo šaljivo:
– Najbolje bi bilo da se opet zarati.
– Pu, pu, pu… Šta bi ti imao od toga?
– Ne moramo vraćati kredite!!!
To me je natjeralo na razmišljanje… Možda i nije tako glupo kako na prvi pogled izgleda, ali je pokazalo nepremostivu razliku koja je, u međuvremenu, nastala između dva dobra poznanika. Jedan je uspješni ugostitelj, a drugi je običan čovjek koji pokušava živjeti u stvarnom svijetu.
Za svaki slučaj sam sačekao da vidim hoću li odnekud naslutiti specifični sarajevski humor, ali čovjek je bio ‘mrtav ozbiljan’. Ja sam bio ‘mrtav iznenađen’ i pomislio da, možda, ratovi zato i počinju, iako je nejasno kako to da ti, samo zbog rata, oproste kredit. Ovi na Zapadu ništa ne opraštaju. Ni smrt te ne može spasiti.
Odmah sam se sjetio druga Vese Đorema (u Sarajevu je imao ‘Crvenu galeriju’ i ‘Dom pisaca’), kroz šta je sve morao godinama prolaziti, dok nije napravio vrhunski restoran u centru Praga. Danas o njemu češke novine redovno pišu… Ili, mnogi drugi prijatelji koji su se u teškoj tuđini upustili u rizične poduzetničke vode. Znam da su dizali i kredite, ali nikad nisam čuo da neko razmišlja kako da ga ne vrati.
Kašike u praznim tanjirima
Pomislio sam i na Nijaza Hastora koji je tada bio jedan od vrhunskih privrednika porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji. Potom, na Ređu Bektu, našeg čovjeka iz Goražda, koji je u Austriji imao veliki biznis… Ova dva poduzetnika su posebno zanimljiva, jer su svoj kapital prenijeli u BiH, a danas njihove firme uspješno posluju u čitavom regionu.
Koliko je samo ljudi, iz ovih ili onih razloga, otišlo sa Balkana na Zapad i (što bi rekao Milorad Dodik) ‘radeći dva posla da prežive’, napravilo pozitivnu priču i ogroman kapital. Pametnim ulaganjem i strpljivim poslovanjem… Možda bi se još neki željeli vratiti i nastaviti tu uspješnu priču na domaćem terenu, ali gdje i kako da se vrate!?
Već odavno, teren je zarastao u korov mržnje i podjela, dok nesposobni političari presipaju iz šupljeg u prazno, jer ništa drugo ne znaju. Neprestano arlauču ili zveckaju oružjem, a narodi i građani zveckaju kašikama po praznim tanjirima. Čekaju da im nacionalne vođe pošalju nešto hrane u reformskom paketu. Ili, makar, neki kredit od MMF-a i Svjetske banke.
Ako se zarati, kredite ne treba vraćati. Otpisaće ih i još će poslati donacije. I tako, ukrug.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera