Ovaj put najbolje bi bilo početi naopačke, s kraja. Ono što se navodi pod PS, evo, stavićemo na početak: Ovaj tekst, koji je trebao biti oda bezbrižnim osamdesetim, najbolje pokazuje kako je u nama, građanima Bosne i Hercegovine, nakon posljednjih dešavanja, slutnja rata tako osnažila da će, podsvjesnim, latentnim strahom, svaku našu misao zamršenom mrežom asocijacija odvesti u strepnju nad danima koji dolaze i koji tako pogubno mirišu na ne tako davne predratne dane.
Vijest ide ovako: „Irska rok-grupa U2 će sjevernoameričkom i evropskom turnejom od maja do jula obilježiti 30 godina izlaska remek-djela, albuma Joshua Tree (dok ova rečenica nastaje, iz zvučnika se probijaju vrisci Edgeove gitare iz uvoda u Bullet the Blue Sky).
Vijest ide dalje: Joshua Tree je objavljen u martu 1987. i sadrži (sad Bono govori čuveni recital koji se završava ponavljanjem: „Outside is America“) neke od antologijskih pjesama, With or Without You, I Still Have not Found Wath I am Looking For i Where the Streets Have No Name (odsvirane su na samom početku albuma, prije nego će se čovjek nakaniti da krene u ovaj tekst, ustvari, one su ga na to i natjerale).
Još samo par godina za nas
Album je izazvao samo pohvale kritičara i oduševljenje publike, nastavlja vijest (sve tišim jecanjem usne harmonike u sveopštu tišinu svijeta utapljaju se i posljednje note pjesme Running to Stand Still, s kojom se završavala A-strana albuma. Ustvari, da li su pjesme na albumu bile postavljene baš ovako kako ih je poredalo na YouTube?)
A onda vijest donosi ono što je malo ko znao i po čemu se u ono vrijeme nije mjerio kvalitet: album je prodan u 25 miliona primjeraka i grupi je donio prva dva Grammija. Koliko je LP-a Joshua Tree preživjelo do ovog trena u kojem sa zvučnika polijeće Red Hill Mining Town?
A vijest se vraća turneji koja počinje 12. maja, u Vankuveru. U Evropi će svirati u Londonu, Briselu, Rimu, Barseloni, Parizu, Amsterdamu i Dablinu, završava vijest (baš u trenutku kada usna harmonika, koja se polako stapa sa nezaboravnim Edgeovim grebuckanjem gitarskih žica, najvaljuje izvedbu Trip Through Your Wires Lyrics).
Ovamo, na Balkan, u naše iznurene države, U2 neće dolaziti. Barem ne ove godine. (Ovdje tajanstvena mreža asocijacija kojom se viju misli u čovjeku, zaljuljana raspuklinama u Bonovom glasu, odnekud donosi stihove iz pjesme EKV-a Još samo par godina za nas. Oni su najavili rat. Ko ih se još ne sjeća? Idu ovako: „Moj prijatelj i ja sjedimo na klupi, gledamo zvijezde, slušamo vijesti što su upravo stigle, kažu da imamo još samo par godina za nas“. Tako su aktuelni danas, dok sjedimo na našim klupama i slušamo vijesti o tome kako politički mangupi zveckaju oružjem, diktator bez vojske organizuje paradu u kojoj marševskim korakom stupaju policajci, mažoretkinje, KUD-ovi, bajkeri i studenti, a predsjednik Srbije u zvaničnu posjetu prima ratnog zločinca presuđenog za učešće u zločinačkom poduhvatu iza kojeg je ostao genocid.)
Možda U2 neće ovog puta svratiti i do nas i osvirati još jedan nezaboravni koncert. (Iz zvučnika sad ide pjesma s kojom se završava album, znakovita Mothers of The Dissapeared, koja nas je u ratu najviše posjećivala i kapala u trenucima kada je najmanje očekivana). Ali da bi ih uskoro mogli vidjeti, u to je čovjek sve sigurniji. Mogli bi doći, recimo, kada budu proslavljali 30 godina albuma Achtung, Baby.
Trula predratna godina
S albumom Achtung, Baby, posvećenom rušenju Berlinskog zida, U2 je napravio veliki zaokret, odstupivši od ideja „novog vala“ koji ih je i donio u naše živote. Eksperimenti sa elektoriničkim zvukovima, ali i rat, kao i nestanak polivinila i onog legendarnog grebuckanja gramofonske igle bez koje je muzika (barem za našu generaciju) izgubila dušu, udaljila ih je od mnogih. Ali, zauvijek smo im ostali zahvalni za ono što su tokom rata činili za nas i što su poslije došli na Koševo.
Album Achtung, Baby objavljen je 1991. Ta godina – po drskosti političkih mangupa i po šutnji i nevjerici normalnog i čestitog svijeta – liči na godinu u koju upravo stupamo. Bila je to trula, predratna godina. Ali i godina u kojoj su se, barem nam se iz ove perspektive čini, stvari još uvijek mogle zaokrenuti, a stvarnost uputiti u drugom smjeru, ili potpuno prevratiti. Bila je to godina za kojom će oni koji su je proživjeli žaliti do kraja života.
Pa da zaključimo: tridesetogodišnjica pojave albuma Achtung, Baby pada za četiri godine. To je taman dovoljno vremena da otpočnemo pokolj, da porušimo sve što smo od posljednjeg rata obnovili, da se međusobno rastjeramo po cijelom svijetu, da sahranimo mrtve i održimo mise, parastose i tevhide, da utješimo osakaćenu djecu novim protezama i zakitimo ordenjem preživjelu braću izludjelu od užasa po frontu. I da onda, u miru, rahat, kupimo kartu i dođemo na Koševo.
U2 će sigurno biti tamo. Kao uostalom, i nakon zadnjeg rata.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera