Piše: Goran Borković
Biste li dopustili da vam dijete podučava osuđeni pedofil?
Odgovor velike većine, i to bez obzira na političku orijentaciju, vjerojatno bi išao prema onome: „Nema šanse!“ Teško je biti toliko tolerantan i pun razumijevanja pa da se razmišlja drukčije kad je u pitanju sudbina vlastitog djeteta. A da strah nije baš neopravdan, svjedoče i podaci prema kojima pedofili vrlo često ponavljaju kazneno djelo.
Pitanje, međutim, ima i drugu stranu medalje. S takvim stavom samo jedna greška, jedno moralno i ljudsko posrnuće, dovoljno je da se čovjek za cijeli život pribije na stup srama na kojem će vječno visjeti. Ne samo da mu se onemogućava da radi svoj posao, posebno ako je po struci pedagog ili trener, nego ga se javnim objavljivanjem imena u registru trajno isključuje iz društva.
U Hrvatskoj su, a slično je i u ostalim državama regije, pokušali naći kompromisno rješenje. U skladu s odredbama Lanzarote konvencije (Konvencija Vijeća Europe za borbu protiv seksualnog nasilja nazvana po španjolskom gradu u kojem je potpisana), napravljen je registar osuđenih osoba zbog seksualnih delikata na štetu djece. Sadrži 1.417 imena, među kojima i dvadesetak žena.
Ponavljanje kaznenih djela
Međutim, među ovim pravomoćno osuđenim pedofilima ne nalaze se i oni koji su prošli rehabilitaciju, niti Ministarstvo pravosuđa, koje vodi registar, zna koliko ih je sveukupno bilo. Brisanjem njihova imena nakon određenog roka, rehabilitiranim pedofilima omogućava se ponovno zapošljavanje na poslovima s djecom, što im kao registriranim počiniteljima takvih radnji prije nije bilo moguće, barem ne u javnim školama i vrtićima. Naime, obaveza državnih institucija je da prije svakog zapošljavanja u radu s djecom zatraži uvid u registar, čime se automatski sprečava doticaj osuđenih pedofila s ovom skupinom.
S druge strane, privatni vrtići ili škole, kao i udruge poput sportskih klubova, nisu dužne napraviti takve provjere. Ministarstvo pravosuđa tek je poslalo uputu poslodavcima da zatraže podatke o osuđivanosti kandidata za seksualne delikte na štetu djece i time im na savjest prepustilo što će dalje napraviti, a iz iskustva znamo da njih barem polovica niti ne zna da registar postoji.
Upravo je to bio povod da se u Hrvatskoj ponovno pokrene rasprava o pitanju treba li pedofile brisati iz registra nakon izdržane kazne i odrađene rehabilitacije ili je nužno i dalje kraj njihova imena imati upaljeno crveno svjetlo. Zanimljivo je da je po ovakvom postupanju Hrvatska liberalnija od većine država Europske unije, budući da Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji nije usklađen s Lanzarote konvencijom koja obvezuje države da vode podatke o svakoj osuđenoj osobi. Prema tome ispada da rehabilitacija ne postoji, što u praksi znači da rehabilitirani pedofili mogu biti zaposleni, ali ne na poslovima u kojima dolaze u direktan doticaj s djecom jer prava djeteta trebaju biti iznad prava osobe osuđene za seksualne delikte na štetu djece, kako je to za hrvatske medije objasnila sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda Lana Peto Kujundžić.
Zašto je to važno, objašnjava sutkinja. Prema njezinim tvrdnjama, istraživanja pokazuju da pedofili ponavljaju kaznena djela, osim ako je terapija i psihoterapija u penalnom i postpenalnom sustavu dobro odrađena. A kako u Hrvatskoj nema ni penalne ni postpenalne psihoterapije s osuđenim pedofilima, ne može se očekivati da će te osobe prestati s činjenjem tih kaznenih djela.
Dvostruki oprez
Kad se tome dodaju podaci iz svjetskih istraživanja po kojima se otkrije tek pet do deset posto pedofila, nije problem dići uzbunu. Pitanje je, međutim, znači li to da treba poslušati savjet Pete Kujundžić koja traži da se pedofile redovno provjerava gdje rade, stanuju, kako se ponašaju i da se radi s njima, kako bi shvatili da se time ne ugrožavaju njihova ljudska prava, nego štite ona dječja.
Istina je da sudac može presudom izreći i doživotnu zabranu obavljanja djelatnosti s djecom, kao i nadzor od najviše dvije godine, ali u praksi ta mjera nije puno puta izrečena. U obranu postojeće prakse idu rokovi rehabilitacije koji su dvostruko duži nego za „normalna“ kaznena djela, pa će onome, kako je objašnjeno prilikom donošenja Zakona, tko je osuđen na šest godina zatvora zbog napada na dijete rehabilitacija nastupiti tek 20 godina nakon što izađe iz zatvora, dakle za 26 godina.
A da u Hrvatskoj uistinu ima razloga da se govori o ovoj temi dokazuje i slučaj od prije tri godine kada je za bludničenje osumnjičen vozač prijevozničke tvrtke koja je prevozila djecu riječkog Centra za odgoj i obrazovanje. Samo po sebi to ne bi bio problem da ista ta tvrtka već nije imala zaposlenika koji je osuđen za silovanje djevojčice u školi. Slučajno ili ne?
Još je znakovitiji primjer velečasnog Ivana Čučeka, koji je prije 15 godina osuđen zbog bludnih radnji. Godine 2000. prijavili su ga vjernici jednog zagrebačkog kvarta jer je seksualno uznemiravao djevojčice petog i šestog razreda. Sud ga je na kraju procesa proglasio krivim, ali i bolesnim, pa je osuđen na godinu i pol dana zatvora i tri godine uvjetno, i to bez saslušanja djece. Sve to, međutim, nije spriječilo Crkvu da mu ponovno da povjerenje pa je tada već umirovljeni Čuček nekoliko godina poslije služio misu u centru grada, kao da se ništa nije dogodilo. Građani su se zgražali, a stručnjaci tješili da barem više nije u doticaju s djecom.
U doticaju s djecom više ne bi trebao biti ni profesor iz Dalmacije koji je optužen jer je, koristeći prijateljstvo s obitelji, želio seksualno iskoristiti dijete ponudivši mu da ga oralno zadovolji i da će proći predmete iz kojih je imao jedinice. Dječak je to i učinio.
Zvuči dovoljno. Međutim, pri donošenju svake odluke koja zadire u ljudska prava treba biti dvostruko oprezan. Primjer e-liječničkih kartona koji se namjeravaju uvesti u Hrvatskoj bio je dobra ideja, ali se pokazalo da ima i niz ozbiljnih nedostataka i rupa, s obzirom da bi svaki liječnik imao pristup vašim zdravstvenim problemima, a ako idete operirati slijepo crijevo, teško da bi vašeg kirurga trebalo zanimati jeste li bili na abortusu, kakvog ste psihičkog zdravlja ili seksualne orijentacije.
Izvor: Al Jazeera