Sjećanja na hadž: Obaveza i blagoslov

Arefat nije brdo - to je velika poljana, šatori, milioni ljudi (AP)

Piše: Smaragda Klino

Kada se obaveza pretoči u blagoslov Svevišnjeg, onda se to zove hodočašće, hadž, a hodočasnik, hadžija ili hadždža (hanuma) je tada u naručju najdražeg i najmilijeg Sveobuhvata.  A ovaj put znači „odazivam Ti se Bože, odazivam” (Lebejk, Allahume, lebejk).       

Prolazeći kroz glavni i obavezni ulaz Babu-s-selam, ulazeći u ogradu Kabe, počela sam žmiriti na momenat da je slučajno ne bih nazrijela kroz svodove kroz koje moramo joj prići. Da je ne ugledam dok ne bude predamnom – cijela.

I eto! Meni je došla. Ali ne ona sa fotografija i slika! Samo smo se uzajamno nečujno selamile, pozdravile, prepoznajući se iz pradavna. Osjećajući se i dotičući se samo nama znanom energijom. Ode nespokoj.

I kako lahko nestade, zamijeni ga toplina, ugoda, krećući od “mehkog mermera oko nje”, preko mojih golih tabana, stapajući me s tim mermerom, odajući mi svoj život. Postale smo jedno. Sve postaje jedna “mehkota” prepoznatljiva samo duši, dok je srce s ostalim damarima samo prati.

Reski glas dovanskih mekama (molitveni glas) hafiza Mensura ef. Malkića, zove da smo na sedmom, posljednjem krugu, obilaska, tawafa Kabe. Selamimo se sa Hadžerul-esvedom (sveti kamen ugrađen u samu Kabu), prelazimo do mjesta dijagonalno od Mekami Ibrahima (mjesta gdje je prema islamskim izvorima stajao poslanik Ibrahim, kojem je, prema islamskoj tradiciji, Bog poslao crni kamen koji je on uzidao u zid Kabe), klanjamo dva rekjata, pijemo zem-zem (svetu) vodu, i pedesetak metara desno od Kabe, bolje reći od Hadžeru-l-esveda, idemo na brdašca da obavimo trčanje, sa´j. Safa i Merva su dva brdašceta između kojih je majka Ismaila a.s, hazreti Hadžera, tražila kapljicu vode kolabirajućem djetešcetu.

I tek tu, u Kabi, spoznate one prve meleke (anđele) koji su ugradili “dušu” Kabi i Pradavnost. Pravrutak. Spoznaš sebe…

Pokušavam pratiti grupu bosanskih hadžija dalila, vodiča i mutavvifa (posebni vodič za obilazak) hafiza Malkića. Znani mi glas i prepoznatljiv mekam hafiza Malkića, najtopliji sa sabahskih (jutarnjih) mukabela (praćenje učenje Kur’ana) iz Begove džamije, svih dana brižan, uz nemjerljivu pomoć Muzafera ef. Muratovića … koji mora svaki tren biti uz nas.

Izlazimo iz tawafa. Na sa’ju je također “živi život”, koji ne prestaje. I tu, kao u tawafu, svako ima svoje mjesto, svoj dah, svoju zraku koja ga prati sa Bejtu-l- harama. Kabe.

Prije toga sa Alijinih bunara (Abaru Allijin) – Zu-l-Hulejfa, samo šest kilometara udaljenih od Medine, počinje ihramstvo (čistota duše i tijela hodočasnika).

Put se nastavlja do Mekke, odakle, u nekoliko sljedećih dana, kreće istinski put i iskušenje hadžiji.
 

Medina

Ostavili smo Medinu. Ensarijsku, toplu kao i Sarajevo, koje stoljećima prima izbjeglice, muhadžire. Prepoznadoh ga u ovom krajičku kugle zemaljske.

U Medini nije vruće. S džamija Resullulaha, svjetla gledaju nas kroz prozor, a ezan, sabahski, jutarnji poziv na molitvu, ne da namazu da nam “pobjegne”.

Utorak. Sabah. Stigosmo iz Sarajeva, i nakon kratkog osvježenja odmah se ide prema Harem-i-Šerifu (samo dvorište Kabe).

Žurba! I niste jedini. I već u tom sabahskom mraku, na pločniku, čekaju vas prodavači tamnih lica, samo se zubi i beonjače očiju naziru. Izvikuju. Neizbježna slika onih koji nešto stalno prodaju, i onih koji stalno nešto kupuju, zapitkuju.

Eh, valja se vratiti, makar kupiti surmu, misvak ili tespih. Ali i to je to – svemuslimanski kongres. Trgovac iz Kine, Japana, iz Bangladeša, vozač iz Sudana…

A u Medini, Resullulahovo turbe (mauzolej) Revda usred Harem-i-šerifa. Tu, vrijeme je bez protokola. Tvoje!

Jutrom te razbudi ezan, i negdje u nekom rijetkom palminom grmu gugut kumrija.

U džamiji smo. Udišem dah medinski, udišem prvu slutnju sabahskih sunčevih zraka, udišem mekam imama za kojim klanjamo, udišem cijeli Univerzum preko safova, redova što se sliše iz cijelog svijeta.

Odmah do mene, kao tama visoka prilika sestre iz Tanzanije. Tamo, preko, mliječna pjegava put Engleskinje, a do nje moje saputnice iz Bosne…. Misli me prate za svakom. Molim Boga da mi oprosti moj “let” s namaza, ali kažem sebi – Bože, i ovo je moja privrženost, moj ibadet Tebi. Moja duša leti kroz vrijeme.

Dani u ihramu

Dani u Medini k'o dah proletješe… Meka nas u ihramima (posebnoj, bijeloj odjeći za hodočašće) čeka sa svim obavezama prema njoj, a i ona prema nama… Strpljenjem se moraš okititi, dobrotom, mekanskim zakonima propisanim hadžiji. Čistota tijela i duše. Ni mrava zgaziti, ni travku ubrati.

Tunel kroz koji sam svakodnevno išla (nimalo bezazlen s onim velikim ventilatorima), pružio mi je krila da sama idem u Harem-i-Šerif u svako doba.

Moja prva džuma (podnevna molitva petkom, uglavnom za muškarce) u životu!

Svaki dan provoditi u Harem-i-Šerifu, oko Bejtulaha (drugo ime za Kabu) u toj gužvi je kao u velikom mnogoljudskom zagrljaju. Tu bi ste boravili, tu biste spavali, tu ste kao da ste se vratili s nekog dugog puta kući, ali ne onoj u kojoj inače živite, nego Kući…

Subota. Sama obavljam tawafi-nafile (kruženje oko Kabe)… idem jedan krug, drugi, treći, hoću do Hadžeru-l- esveda. Gušim se. Knjižica s dovama mi se lomi.

Sedmi krug. Kao predamnom da je. Glasno veličam Uzvišenog. Uzvikujem ‘Allahume lebejk’! Hadžeru-l-Esveda obavezno selamim, opet. No, ne dotaknuh…

Nisam tužna, probala sam… Kako mojih metar i pedeset i pet centimetara da stigne pred gorostasima sudanskim… Nisam tužna. Klikće moje srce vasionom. Sama sam, bez dalila i grupe, obilazila.

Arefat

Dan prije Kurban-bajrama – odlazak na Arefat.

Arefat, nije brdo. To je velika poljana, šatori, milioni ljudi… Tu se obraćate Svevišnjem kao nikad i nigdje. Svi prijatelji vam dođu pred oči.

Glavna dova pred zalazak sunca. Krećemo preko Muzdelife, (mjesta gdje se kupe kamenčići za obredno bacanje) autobusom, hodom  do Mine. Tu se  klanja sabah. I pored straha, jer je velika gužva i možeš biti povrijeđen, jer svako želi baciti kamenčić. Uspjela sam. Bacila sam kamenčiće na Mini, pokupljene na Muzdelifi.

Prošla sam i Minu… Oprosni tawafi-veda, noć. Pred samu zoru hafiz Malkić nas bodri – ovo nam je zadnje obilaženje Kabe, zadnja stepenica do potpunog obreda hadža.

Ulazimo na Kapiju Harema, a nebo tamnije od tame. Srebrene sablje razbijaju nebo. Grmi! Kiša! Vuku se mokre nogavice po mermeru…

Hitaš, odazivaš se Bogu. Uzvikuješ ‘Allahu ekber’. Grmljavinu nadvikuješ! Ne osjećaš da se cijedi s tebe dok klanjaš dva rekjata.

Prelaziš da se oprostiš od Safa i Merve i počinje nešto od tebe da se kida. Gužva, nemaš daha, ventilatori raznose glavu, žedan si, no, ne ide ti se s tog mjesta… Suze ti teku niz lice, ali – nijem si!

I izlazimo. Hori kosmosom – mi smo hadžije. Svetu – petu dužnost muslimana smo obavili.

Kiša je prestala. Dah pustinje suši nam odoru. Zadnji selam s Harem-i-Šerifom, točimo zem-zem, i zadnji gutljaj i obredno čišćenje tijela, abdest za sretan put…

Bože milostivi, hvala ti! Smiluj se svakome da osjeti ove skute najtoplije i najmekanije kako sam ih ja osjetila….    

Bajram – skidamo „svetu“ odjeću ihram. Pakujemo se za povratak.

Povratak – razgali ti tegobe, one što nosi tvoje tijelo. No, tegoba, onaj sepet što osjećaš pri srcu i duši, što si ga se sjetio iz Pradavna, vjerovatno će se nositi do istinskog mu povratka…

Izvor: Al Jazeera
 



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO