Piše: Nataša Gaon Grujić
Kada sam na godišnjem odmoru nastojim što manje gledati vijesti, nastojim biti neinformisana. Nastojim koristiti mobilni za, tek poneko, javljanje porodici i najbližim prijateljima, druge opcije ne želim koristiti.
Jutro je, peškiri su već složeni u veliku torbu za plažu. Provjeravam da li sam stavila novčanik, kreme za sunčanje…
„Naco, umro je Šiber“.
„Molim, šta si rekao?“, odgovaram pitanjem.
„Umro je Stjepan Šiber.“
Ratne vijesti
Zima je. Ulazim u kuću, vrata su otključana. Na meni mokra jakna, opet mi je neko maznuo čep sa kanistera. Spuštam kanistere i skidam kaiš. Zima je, ona sarajevska kada minusi grče lice, a snijeg škripi pod nogama.
„Jesu li nam to opet maznuli čep?“, pita moja mama.
„Jesu, ali nema veze“, odgovaram.
„Nema veze, a ti sva mokra. Dođi, sjedi uz peć. Evo sam napravila čaj.“
„Čudan ti je ovaj čaj, ali dobar, grije“.
„Nemamo više šećera, pa sam ga pošećerila džemom, znaš onaj iz kantice, njega još ima.“
„Dobro si se sjetila.“
Mama gleda u moje ruke, ali ništa ne govori. Gleda u crvene kvrge na zlobovima.
„Evo ti deka, umotaj se i ugrij te ruke.“
Ne znam kako se u našoj kući našao akumulator, ne mogu da se sjetim, ali znam da je koristio za slušanje vijesti.
Dolazi naša komšinica, nosi topao hljeb.
„Evo donijela sam malo hljeba, napravila sam ga u pretisu. Jesam li došla na vrijeme?“
„Jesi“, odgovara mama i nastavlja: „Sada će vijesti“.
Ratne vijesti. Uvijek su se spominjala tri imena – Stjepan Šiber, Jovan Divjak, Sefer Halilović.
„Nego Stela, ti radiš na televiziji, ti najbolje znaš. Hoće li ovo još dugo trajati, šta će biti sa nama?“, nakon vijesti pitala je naša komšinica.
„Ne znam ni ja, valjda neće dugo, ali sve dok smo zajedno, mora sve biti dobro. Vidiš i naše generale, svi zajedno – Jovo, Šiber, Sefer. Ko može misliti drugačije?“
„Dobar ti je ovaj čaj. Šta si stavila?“, pitala je teta Amira.
„Džem od šljiva.“
„Čuj, džem do sljiva?!“
I poslije smo se svi smijali.
Učiniti spoznaju lakšom
„Koliko je imao godina?“, to je valjda pitanje kojem želimo ublažiti vijest o nečijoj smrti, kao da brojnost godina može učiniti lakšom spoznaju da nekoga više nema.
„Ne znam. Čekaj, možda piše…“
Taj dan prekršila sam svoju odluku da, dok sam na godišnjem, neću čitati vijesti. Taj dan osjetila sam mučninu i strašnju ljutnju. Taj dan kao da su se po ko zna koji put, samo bolnije, srušile riječi moje mame izgovorene ‘92.
Rijetko su o njemu pisali. Snimljen je svojevremeno serijal o ratnim bosanskohercegovačkim generalima, generalima Armije BiH. U nedostatku snimljenih sadržaja, emitovali su reprize, a onda su snimljeni serijali završili, pretpostavljam, u arhivi.
Vjerovatno su ih, tek rijetko, zvali da svojim prisustvom učine bitnim poneke datume, a možda i nisu. I neću pogriješiti kada kažem da su mnogi odustali od ideje – da nam niko ništa ne može dok smo zajedno!
I dok sve više živimo svako u svom rejonu, dok sve više one druge nazivamo – ONI, oni otuđeni od nas i mi od njih. Dok se pojavljuju neka nova rješenja podjele ove zemlje, a nove generacije ne znaju da smo željeli drugačije, imam silnu potrebu reći – hvala Vam Stjepane!
Zvučat će nekome mazohistički ovo što ću napisati, ali meni, ne zbog rata, ne zbog neimaštine, ne zbog smrti, ne zbog krvi, ne zbog raskomadanih tijela, ne zbog suza, već zbog ideje koju smo imali, nedostaje ‘92.
Vama, dragi Stjepane, neka je laka zemlja bosanska i hercegovačka.
Ima nas još koji ni Vas, a ni nju, nismo zaboravili.
Izvor: Al Jazeera