Piše: Borna Sor
Ljeto je stiglo i zapeklo Zagreb. Grad je prazan kao crni fond HDZ-a. Sve je pobjeglo prema jugu utabanim putovima Bele IV. i ostala je samo ljuska, na radost svih introverta koji su trčali goli po zagrebačkim avenijama proživljavajući najdražu knjigu svoje mladosti – Pale sam na svijetu. No, to se sve promijenilo. Turizam je stigao u grad bez luke!
Uvijek je u Zagreb dolazilo turista, ali većinom su to bili putnici prolaznici ili mitteleuropa fetišistima koji su upijali Beč, Bratislavu, Budimpeštu ili Zagreb, zamišljajući kako je jednom davno to bila sve jedan divna monarhija, znate njih – austro-ugaro-nostalgičare. Domaći izdajnici. No nikad nije bilo masovnog turizma, turizma kad se domoroci jedva probijaju kroz more turista. Turizma kad vašem jutarnjem golom prešetavanju ispred prozora svjedoči obitelj iz Japana. Turizma kad vidiš najskuplje kafiće i restorane u centru napokon pune, te dobiješ odgovor na dugogodišnje pitanje – tko bi ovdje sjeo? Turisti.
Grad je prepun turista
Istina, Zagreb je očekivao ovako nešto. Veliki grad, vlastite povijesti i kulture, jedan od metropola Europske unije. Štiti ga američki nuklearni arsenal. Postoji aerodrom u susjednom gradu. Bilo je pitanje dana kad će dio velike seobe naroda, koja se slijeva prema jugu tražeći “odmor” kao da je zlato u kalifornijskim brdima, doći i do Zagreba.
Prošle godine velʼko selo podno Griča brda zabilježilo je najveći rast turista u cijeloj državi s gotovo dva milijuna posjetitelja, a ove godine noćenja su već u travnju porasla za 22 posto. To su brojke kojima bi se mogla pohvaliti svaka osoba koja se hvali brojkama, ali to rade samo snobovi. A mi u Zagrebu smo toliko bolji od snobova.
I sada je grad prepun tisuća i tisuća turista, koji dolaze iz cijelog svijeta i istražuju svaki njegov komadić, što je zaintrigiralo nas purgere, koji vlastiti grad doživljavamo iznimno dosadnim i nezanimljivim. Moglo bi se reći da Zagreb sebe drži tako dosadnim da je turistička zajednica skoro izdala jumbo plakate s porukom “Zagreb – not even once” ili “Zagreb – don't bother”. To nije ni nova problematika, to je sad već njegov stoljetni identitet. Citirajmo što je A. G. Matoš prije više od sto godina napisao o svojem gradu:
“Zagreb je i velegrad i selo. Zagreb nije selo, a nije ni velegrad, pa je zbog toga tako dosadan, tako silno dosadan, da se tu ljudi iz dugočasice čak ubijaju. Taedium vitae, moeror Zagrebiensis, spleen zagrebački, naročito kad zaintače vječna ta zvona, kad dosade i novine u kafani, pa se bulji na ulicu u ista poznata lica na kojima čitaš vječno jedno te isto s prekrasnom nadom da ćeš se i na Mirogoju u njihovom društvu jamačno dosađivati.”
Jel’ moguće da se turisti zabavljaju bolje
Nemojte me shvatiti krivo, Zagrepčani vole svoj grad. Vole ga zato jer dok su Dalmatinci upijali antičke artefakte u sebe, selo na vrhu Griča još se svađalo čemu služi palac. Vole ga zato jer dok su Slavonci baštinili drevne vodoputeve carske Panonije, utvrda podno planine upravo je otkrivala da se medvjede ne može tjerati šibama. Što je bilo selendra pretvorilo se u glavni grad, te je okupilo gotovo četvrtinu stanovništva cijele zemlje. Zato Zagrepčani vole svoj grad, ali nikad ga nisu doživljavali zabavnim. I zato su ih ove tisuće turista toliko zainteresirale. Više se ne radi o putnicima prolaznicima. Zagrebački hosteli i hoteli su puni, baš kao njegovi trgovi i promenade. Što ovdje rade? Pa nije da dolaze samo zbog krova Markove crkve i katedrale? Nije mi jasno, pojedeš jednu Jelačić kocku, kupiš licitarsko srce, slikaš se na Zrinjevcu i pravac more. Ajde, ogladnio si i pojeo neki zagrebački ili štrukle i onda krenuo prema Jadranu, to je sve skupa tri sata. Što radiš ovdje već peti dan?! Ozbiljno, želio bih znati! Željelo bi znati gotovo milijun stanovnika kad dođe rujan. Kako se zabavljate?! Je li moguće da se turisti bolje zabavljaju?
Kako sam napokon upoznao svoj grad
Odlučio sam pratiti turiste. Prvo sam pratio grupu Japanaca, pokazali su mi nekoliko divnih restorana koje imamo. Nakon hrane, nekolicina Španjolaca uputila me na najbolju kavu u gradu, prekrasan kafić skriven od vreve u hladovini. Ne mogu se sjetiti kako se zvao, jer je hrvatski težak za zapamtiti, ali ako neki Zagrepčanin ikad svrati u grad, svi turisti ga mogu uputiti. Poslijepodne sam proveo s njemačkim parom koji je razgledavao muzeje i galerije, a oni su mi objasnili da Zagreb ima najviše muzeja po kvadratnom metru u svijetu! Svaka ulica bila mi je nepoznata. Svaka zgrada nepoznate arhitekture. Zanimalo me što je iza sljedećeg ugla. Kasnije su me neki lokalci zamijenili za turista i pitali dalʼ znam gdje je Muzej suvremene umjetnosti. Na svojemu najtečnijem hrvatskom pokušao sam im objasniti, ali mislim da sam ih krivo poslao.
Sljedećih nekoliko dana proveo sam u ovom egzotičnom gradu, putujući do Medvedgrada, gdje mi je talijanski vodič ispričao legendu o Crnoj Kraljici, pa sve do granice Balkana – obale rijeke Save, na kojoj su se kupala neka norveška djeca. Neki lokalci potiho su se zgražali zbog prljavštine vode, osupnuti nečistoćom za koju turisti nisu marili. “Barbari” – tako su ih nazvali.
Upoznao sam mnogo divnih ljudi, opijao se i plesao noćima, a s nekima se nadam ostati u dobrim odnosima. No, nažalost, svakome divnom putovanju dođe kraj, tako da sam morao spakirati kofere i krenuti na more. Tko zna, život je dug, možda jednom, jednom kad me uhvati nostalgija za ovim nepoznatim biserom od grada, jednom početkom sljedećeg tjedna, vratim se u Zagreb.
Izvor: Al Jazeera