Koliko je 1.700 metara

"Tisuću i sedamsto metara. Hoću li ih ikada prijeći, traju k'o šest kilometara..." (Reuters)

Piše: Marin Veršić

Urednica Ermina mi je rekla: „Ništa se ne događa više, mislimo da je to – to, za danas. Snimi izvještaj i slobodan si. Zvat ćemo te ako bude potrebe.“

Ali, ima jedna stvar u razmišljanju novinara.  A ta je – gdje god odeš, misliš kako bi to moglo izgledati lijepo u reportaži. Odgovorno tvrdim da je Nica, možda najljepše mjesto na svijetu, s kojeg bi čovjek, ako baš mora, trebao izvještavati o terorizmu. Tako i ja, onog trena kad sam oslobođen primarnog zadatka pred kamerom, odem u hotel, i ne odmaram.

Gledam, vani je tako lijepo, a ja sam na Azurnoj obali. Koju ne bi vjerojatno nikad u životu vidio da u četvrtak navečer, liječeni pacijent s psihološkim problemima, nije odlučio prijeći 1.700 metara  kamionom i prekinuti životnu nit 84 osobe.

Postajem turist i odlazim do obližnjeg restorana, gledajući prema cesti kojom, kad sam u petak došao, nije mogao proći nitko osim pločnikom, i to ljudi koji odsjedaju u hotelima uz obalu.

Prolazi djevojka s bučnim zvučnicima oko vrata. Neka inačica tranzistora, što bi nekoć rekli, iz kojeg trešti glazba. U narednom redu – automobili. A iza njih, ljudi se okupljaju, pogledima okrenutim prema podu. Gledaju u bukete cvijeća i poruke.

Onoj curi s tranzistorom, usporedno hodajući sa njom dobacuje neka gospođa, svađa se, ne razaznajem što govore od preglasne glazbe, ali pretpostavljam da joj zamjera što nema poštovanja prema žrtvama. Ova joj nešto gestikulira, i još glasnije odgovara, pretpostavljam u smislu: Onaj tip koji ih je ubio, upravo želi da budemo žalosni….

I jedna i druga su u pravu. Samo što ova s tranzistorom uistinu nije pristojna i pitam se ima li dušu.

Vidite, prirodno je da čovjek želi biti sretan. Prirodno je da želi zaboraviti nešto što ga rastužuje. Da želi okrenuti glavu od nesreće.

Nakon dva dana izvještavanja o crnim vijestima, i ja želim dati sebi malo oduška. Okrenuti glavu i krenuti u drugom smjeru. Sam sam sebi težak. I krenem uz Promenade des Anglais prema zapadu.

Lungo mare od preko dva kilometra. Kakav krajolik! Kakve tople boje, taman na zalazak sunca. Mondena ljetovališta su, podrazumijeva se, mjesta lijepih ljudi. Joggeri trče. Biciklisti pedaliraju. Prolaze ljudi u kupaćim kostimima. Puno Ruskinja, pa Talijanki, duge crne kose. Frčkave. Cura iz zemalja Magreba. Mladih sportaša, visokih, tu i tamo koji skejter na longboardu. I dječice uz majke. Zapadnjakinja u predivnim večernjim haljinama, pokrivenih muslimanki uz svoje supruge, sa puno djece.

Poruke sjećanja

Ali, u čemu je problem?  Prođeš 100 metara – cvijeće. Na ispranom betonu, koji je još jučer bio prekriven krvlju. Prođeš 200 metara, ljudi oko cvijeća. Čitaju poruke na papirićima. I onda počnem brojati poruke i cvijeće i pokušavam skužiti sumanutu disciplinu koju je izmislio isfrustrirani nasilnik. Je li moguće da je sve ovo prešao kamionom? I da, išao je cik – cak.

Opet poruka žrtvama. I onda izvadiš mobitel. Slikaš.

I onda opet još jedna poruka. Ali ta mi je uspjela izmamiti osmijeh. Na dva mala romobila. Na papiru zakačeno: „Hvala vam što ne dirate ovaj romobil, ako nije vaš, dijete koje ga je izgubilo, bit će sretno kada ga pronađe.“ I smajlić.

Ne znam zašto, rekao sam si da će ta dva romobila njihovi malecki vlasnici doći pokupiti. I da će broj mrtvih u napadu u Nici, ostati zakucan na 84.

Nica žaluje. Još danas. I sutra.

Izvor: Al Jazeera