Dan kada sam zagrlio sagovornicu

Na više mjesta, bdijenje. Cvijeće i svijeće. Ljudi brišu suze... (EPA)
Na više mjesta, bdijenje. Cvijeće i svijeće. Ljudi brišu suze... (EPA)

Piše: Marin Veršić

Petnaesti srpanj, dan je kada sam zagrlio sugovornicu. Kada radite posao novinara, a morate se baviti tragedijama poput masovnih napada, terorizma, jedno je sigurno – dan nakon samog događaja, reportera je mnogo, i baš svi bi htjeti djelić emocije onih koji su sasvim slučajno, svemu posvjedočili.

Otprilike 24 sata nakon napada u Nici, paravan na ulici Promenade des Anglais je maknut. Komunalni radnici išli su počistiti nered koji je za sobom ostavio Mohamed Bouhlel.

I tako, dok se približavaš mjestu zločina, i misliš kako ćeš djelovati suvislo ispred kamere, djelićem oka primijetiš šlapu uz cestu. Pomisliš na najgore. Je li pripadala čovjeku koji je poginuo u suludom pohodu? Pa počneš racionalizirati, tipa – ma ne, sigurno je to šlapa čovjeka koji je bježao u masi, uspio se spasiti….

Promet se sramežljivo vratio na lungo mare u Nici oko 22 sata. Puno je policije, više pješaka, stoga su vozači još oprezni, nikome se ne žuri, nitko ne trubi.

Iz kafića koji bi pozivali glazbom na piće, ne dopire glazba. Na više mjesta, bdijenje. Cvijeće i svijeće. Ljudi brišu suze…

Načuješ razgovore mladića koji pripovijeda starijem paru na engleskom:  “Bio sam tu, prva noć da sam došao u Nicu. Bila je to jedna savršena večer, svi su bili tako sretni… i onda ovo”.

E, i sad, tebi treba čovjek koji će ti upravo to reći. To je onaj dio kada novinare nazivaju lešinarima. Priđeš, pitaš, kažeš nešto kao: “Nije da sam vas prisluškivao, ali vi se uopće ne poznajete?”.

I nadaš se da će to pitanje nekoga potaknuti da podijeli nešto s tobom, a da ne kaže samo – “joj, molim te, nemoj, pusti me…”

Sam iz Manchestera je obrisao suze i rekao da će mi dati izjavu za deset minuta kad dođe k sebi. Na kraju se i ohrabrio, govorio glasno, gotovo da mi je bilo neugodno jer su u pozadini ljudi žalovali u tišini, okupljeni u empatiji. Zahvalio sam mu se.

Dolazi azijski novinar. Snima javljanje s mjesta događaja. Govori na nekom jeziku, ne znam kojem, glasno, lupajući na svaki drugi slog, kao da apsolutno nitko u njegovoj pozadini nije bitan.

‘Mislila sam da ću umrijeti’

Spazim curu koja je došla s dečkom. Plače. On ne govori ništa.

I tako počnem:”Jeste li odavde?” 

“Jesam”, odvraća, “bila sam tu sinoć. Trčala kao sumanuta, da se spasim preskočila sam zidić niz onu tamo ulicu… Izgubila sam prijateljice, i sakrila se u nekom stanu gdje nas je bilo tridesetero. Nazvala sam majku, nije se javljala. Ostavila sam joj poruku na sekretarici, rekla joj da ju volim, jer sam mislila da ću umrijeti!”

U tom trenutku, više se nije niti susprezala suzdržavati suze. Rekao sam joj kratko, tiho: “Merci.”

I zatim ju zagrlio. Eto, baš kada misliš da te ništa na terenu više ne može iznenaditi, iznenadiš sam sebe. Jednostavno, u tom trenutku, to mi se činilo najprirodnije učiniti. Preko njezinog ramena, obrisao sam svoje suze. Sve je snimljeno.

Naravno, da to vidite u televizijskom prilogu, rekli biste: “Ajme, vidi ove patetike”.

Zato to nećete vidjeti.

Prišao sam djevojci opet, zamolio ju da mi napiše svoje ime i prezime, jer sa strancima, a pogotovo Francuzima, pogreška u pisanju imena je zagarantirana. I onda se sjetim: “Oprosti, nisam te pitao, one tvoje prijateljice s kojima si sinoć išla gledati vatromet, pa se dogodio kamion… što je s njima bilo?”

“Poginule su. Sve tri. Nema ih više.”

Došao sam u hotel. Neki ljudi se smiju pod prozorom, a na Promenade des Anglais, sve je više prometa. Žalovat će se još sutra i prekosutra. Ono službeno.

A moja sugovornica, pamtit će svaki francuski Dan državnosti do kraja života, kao dan kada joj je netko ubio tri prijateljice. 

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO